Vedran Hadžić: MIROGOJ

Fotografija: Herman Bolle, MIROGOJ. Snimio: Mario Krištofić

Na zagrebačkom groblju Mirogoj, pod jednom žalosnom vrbom, u porodičnoj grobnici , nedaleko od predivne porodične vile koja se također nalazi na obodu Mirogoja, leže ovozemaljski ostaci advokata Marka Zekića, na koga sam kratko i isjeckano djetinje sjećanje od svoje majke dobio u amanet. sačuvati. Zato pišem ovaj kratki zapis. Naime, taj, po priči moje majke i sjećanju njene porodice divan čovjek, dobar dio II. svjetskog rata proveo je skrivajući se u kući visočke bogatašice Nefise Kazija, tetke moje matere i sam skrivajući visočke Židove,  baveći se očito stvarima zbog kojih ga je moguće iz Zagreba poslala Komunistička partija ili je to radio možda i na svoju ruku a što moja mati nije znala.

Žena mu je bila Tuzlanka, Visočani su je zvali Zekićka po mužu i zna se da je njen otac bio gradonačelnik ili možda neki sličan uglednik u Tuzli. Stvari nisu bile tako jednostavne s obzirom na to da je njemačka okupaciona komanda koja je bila smještena stotinjak metara dalje (u današnjoj zgradi radio-kluba, preko puta uprave elektrodistribucije, današnja Tvrtkova ulica premda je ja kao dijete pamtim kao Ulicu Janka Balorde), smjestila svoju komandu saniteta u tu istu kuću tetke Nefise. Tako je u prizemlju krišom živio ilegalac Marko Zekić a poviše glave mu je na prvom katu ogromne kuće, bila njemačka komanda saniteta.

Kuća je inače bila jako prometna i zbog činjenice da je Mulo Kazija, Nefisin brat a daidža moje matere, imao ogromnu privatnu biblioteku s pečatima na knjigama te se i otprije rata družio s Humama, Tinom Ujevićem i mnogim drugim koji bi onda ponekad tu i prenoćili. Nevažno je za priču ali neki od Huma je imao ogroman nos tako da je pokriven ćebetom do nosa jednog jutra na smrt preplašio moju mater koja je kao djevojčica u igri uletjela u sobu gdje noćio.

Mati se inače vrzmala tuda jer su je njemački sanitetski oficiri često čašćavaju čokoladom. Na moje optužbe za kolaboraciju s fašistima uvijek se branila time da je imala tri godine i da su Nijemci prilikom potkupljivanja plakali i vadili slike svoje djece iz novčanika. Povoljna okolnost bila je ta da je jedna daljnja, ali zaista daljnja rodica mojih tj. i moja, bila ljubavnica njemačkog komandanta grada (i pored najbolje volje nisam našao načina da ovaj nemili podatak izbacim iz priče) tako da je dojavljivala za racije i sl. Jednom tako, materina najstarija sestra, premda i sama maloljetna spremala se s povelikom grupom visočke antifašističke omladine prebjeći u šumu partizanima (slavni Visočko-fojnički odred) ali je ljubavnica njemačkog komandanta proslijedila tetki njemački spisak za hapšenje na kojemu je bila i sama materina sestra (Safija Muzaferija).

Unatoč okupaciji i ilegali časni advokat Marko Zekić je sve vrijeme uspijevao sa svojom ženom skrivati i pomagati visočke Židove. Zna se da je odmah poslije rata odselio u Zagreb, u već spomenutu vilu pored Mirogoja. Nedugo potom je i umro, a moj djed Halim, nana Habiba sa svih svojih sedmero djece otišao na pogreb i na žalost prijatelju. Otud taj podatak iz dječjeg sjećanja moje majke da se porodična grobnica nalazi ispod ogromne žalosne vrbe. Pitao sam  je kako je bila sigurna da je u pitanju žalosna vrba. Znam – rekla je: – sjećam se da je gospođa Zekić rekla mojoj materi, vidi Habiba kako mu je lijepo pod ovom žalosnom vrbom i plakala. Inače, gospođa Zekić, da dodam baš sve što sam saznao, govorila je pet-šest stranih jezika.

Nevažno je za priču, ali dedo Halim mi nikad ne bi oprostio da ne pomenem i to da su Nijemci u svojoj komandi, pored sve svoje tehnike i opreme koju su imali, zaplijenili i koristili njegov radio: Đubrad fašistička!

– Jel tako dedo.
– Jest!

Oglasi