CYBERIA

Piše: Romano Bolković

I.

„Možda si ovo počeo raditi iz taštine, ali nećeš to moći nastaviti raditi samo zbog taštine.“, rekao mi je početkom devedesetih lucidni Antun Vrdoljak. Tonči je poslovično bio u pravu, iako je kucao na otvorena vrata: meni ni na kraj pameti nije bilo da se u eteru bavim sobom; imao sam kudikamo jednostavniji plan, a taj je računao na temeljnu promijenu svijeta, pa i s onu stranu granice OTV-ova signala. Oba su posla dakako uzaludna, hoću reći po definiciji gentlemanska, jer znate da pristajete sudjelovati u unaprijed izgubljenoj bitci, ali dok je baviti se u eteru samime sobom pišanje u vjetar, baviti se drugima, pišanje je u rijeku. Pametan čovjek, i prije no što zagazi u dob Vrdoljakove babe lončaruše, od obe se pogibli može zaštititi spasovnim kinizmom: ako vam i nije moguće poput Diogena zamoliti Aleksandra da vam se makne sa sunca – jer ima silnika, ali gdje da nađete Aleksandra? – još uvijek je moguće skloniti se u sjenu blagotvorne anonimnosti. Jer, vremena su teška, iako moderna: danas je zaista svatko slavan 15 minuta, i kad koncept ne bi bio naivan – ili antropološki neprihvatljiv – izlaz bi mogao biti AB: biti anoniman i bogat.

Ali, je li tako?

Ili, drugim riječima: Koji vrag ljude tjera na male ekrane?

Ta, kako je jednom pisao Hribar:

Pred televizorom sjedi mali čovjek. Veliki čovjek koje se pojavljuje na najvećem televizijskom ekranu uvijek je manji od najmanjeg gledatelja. Na TV ljudi su mali.

Otkud ta paradoksalna pomisao da će mali čovjek na malom ekranu biti velik? (Jednom mi je Jiří Menzel tipičnopraški kazao: Uostalom, a tko je velik čovjek? Rambo?)

Otkud ta nezajažljiva potreba da se bude poznat, i što nas to nagoni na slavu, kad je ona bar na četvrt sata neizbježna?

Je li možda tome tako zato jer ono čega u medijima nema kao da se i nije dogodilo, pa bez publiciteta ni ne znamo da postojimo?

Drugim riječima, možemo li mi uopće u današnjem poretku stvari – kultura spektakla, tehnokultura, ili kako vam drago – utvrditi svoje mjesto bez da se učinimo vidljivima?

Zašto žudimo biti celebrities, napokon?

II.

Slavna je osoba poznata zbog svoje opće poznatosti, rekao je Daniel J. Boorstin. Jodi Dean tu efektnu rečenicu ovako tumači:

Bez obzira na to zbog čega je poznata, slavna osoba čini sebe vidljivom, dostupnom, raspoloživom, drugima. Ona je “javna” osoba. (…) Drugim riječima, dio slave koji se odnosi na “bivanje poznatim”, podrazumijeva određenu refleksivnost. Slavna osoba nije samo poznata; ona je poznata jer je poznata. Kod slavne osobe, publicitet je refleksiviziran…

No Boorstinova definicija nije lišena ironije: Jodi svoje tumačenje dobropočinje, ali od njega odustaje: bez obzira na to zbog čega je poznata…

Otkud nam je poznato ovo: bez obzira? Bez obzira na rasu, spol, religiju…, preambula je svakog demokratskog proglasa; ovo: bez obzira apstrakcija je svakog pozitivnog sadržaja i svojstva – svi ljudi bez obzira kakvi bili, jednom će 15 minuta biti slavni!

Nekoć su slavni bili vojskovođe, olimpijski pobjednici, čak i pjesnici, ako bi opjevali prve ili druge; kakva je to današnja demokratizacija slave koja ne pretpostavlja zasluge? I zar smo već zaista dotle došli da se Warholovo zlomenuvanje prometnulo u dosjetku britanskog umjetnika Banksya, čija tv-skulptura na ekranu ima natpis: U budućnosti će svatko 15 minuta biti anoniman!?

Je li zaista tome tako da je sve taština, kako veli Propovjednik?
A uostalom, što je ta taština, kad već spominjem Koheleta?

Hebrejski izraz hebel koji mi prevodimo kao ispraznost doslovno znači “dašak, prolazni vjetar”; riječ je dakle o temi Ubi sunt, o metafori prolaznosti i nestalnosti, o ispraznosti i uzaludnosti: 35 puta se u toj biblijskoj knjizi ponavlja taj motiv sažet u misli: “Ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost!” (Prop 1,2) Da čovjeku bude neugodno: Što god da radio, možda si ovo počeo raditi iz taštine, ali nećeš to moći nastaviti raditi samo zbog taštine!, sada već starozavjetno opominje Sv.Anton Lončarski.

Pokušajmo raščlaniti sve ove motive.

Nažalost, to neće ići bez da se prethodno zagledamo u dušu malog čovjeka (Jer tko je velik čovjek? Rambo?). A ona je, jednom davno, izgledala ovako:

III.

Naša je uljudba svoje kategorije uglavnom domislila u Grčkoj. Tako recimo i dan danas, baš ovih dana – recimo Fukuyama i Sloterdijk – kad misle o duši, misle Platonovim mislima. Platon je volio trojstva, pa je tako sačinio i trodiobu duševnih dijelova ili moći: da ne opteretim čitateljice razlikama Države i Fedra, recimo da su ti dijelovi logos, eros i thymos. Jedan je dakle dio duše umni, drugi požudni, a treći, ovaj timotički, on je zaslužan za odvažnost, i izvor je volje, srdžbe, strasti i poriva za samopotvrdom.

Ali, želja za priznanjem i emocije bijesa, srama i ponosa, ujedno su i osobine koje odlučujuće utječu i na politički život; Hegel misli da su upravo one zamašnjak Povijesti: želja za priznanjem kao potreba za afirmacijom i uvažavanjem od strane drugih, ujedno je i ultimativni dokaz ljudske slobode: spreman dovesti u pitanje svoje samoodržanje, suprotstavljajući se determinizmu osnovnih nagona, čovjek afirmira čast i ponos kao navlastite ljudske vrijednosti, čineći od svoje povijesti svojevrsnu društvenu kroniku prestiža.

U nedavno i u nas objavljenoj Sloterdijkovoj knjizi „Srdžba i vrijeme“, razvijen je još jedan važan aspekt timotičkog dijela naše duševnosti, koji dopušta, ili nalaže, kraći uvod:

U filmu “Đavolji odvjetnik” postoji nevjerojatno poetičan pasaž posvećen ženskim ramenima i vratu:

A woman’s shoulders are the frontlines of her mystique. And her neck, if she’s alive, has all the mystery of a border town. A no man’s land in that battle between the mind and the body.

Možda manje poetično, no tako je i s ljudima napose: ljudsko je biće bojno polje između strastvene želje za afirmacijom (tymos) i razumske potrebe za uravnoteženim životom (logos).
Govoreći o toj napetosti Sloterdijk uvodi glavnu temu: našu neizbježnu potrebu za ogledanjem u drugom:

U skladu s naukom Stoe, koji borbu za priznavanjem smješta sasvim u unutrašnjost, mudracu bi trebalo biti dostatno samopriznavanje, najprije zato što pojedinac ionako nema moći nad sudom drugih, a onda i zato što će se mudar čovjek nastojati osloboditi svega što ne ovisi o njemu samome. U pravilu je, međutim, timotička sklonost povezana sa željom da se osjećaj vlastite vrijednosti potvrdi u odjeku drugoga.

I tu smo već sasvim blizu da lociramo tog demona, taj bijes koji nas sili da se učinimo vidljivim, da se zrcalimo – ali pitanje je da li u Drugom, ili u nečem sasvim drugom: kako pokazuje Jodi Dean, unutar Cyberije

„današnju slavu ne bi trebalo shvatiti kao oblik simobličke identifikacije…Umjesto toga, gledanje kojemu pojedinac sebe čini vidljivim jest točka skrivena u nejasnoj i heterogenoj mreži. Pojedinac je prisiljen sebe učiniti vidljivim upravo zato što nije siguran je li uopće bio zamijećen. Slava kao način tehnokulturalne subjektivacije također nije ni neka vrsta idealizacije ili primjer imaginarne identifikacije. Pojedinac sebe ne zamišlja jednostavno kao filmsku zvijezdu i ne ide kroz život kao da je na pozornici. Umjesto toga, pojedinac je prisiljen, zbog dojma da je poznat u kombinaciji s nepodnošljivim ekscesom načina na koje može biti poznat, uvijek iznova sebe činiti vidljivim, dostupnim.“

Taj svemoćni bijes o kojem govorimo, snažniji od prirodnih nagona gladi i žeđi, nije želja za posjedovanjem bilo čega izvan nas, a ako uopće jest želja, onda je to želja za željom.

Na početku smo kazali da je publicitet slavne osobe refleksivan: da ona nije samo poznata, nego je poznata jer je poznata.

Spomenuti bijes se također uvraća u sebe: Fukuyama tvrdi da je želja koja želi samu sebe.

Konačno, neizbježni Slavoj Žižek objašnjava hofstadtersku narav te nagonske petlje:

Slavna se osoba javlja kao subjekt nagona. Ovdje ću citirati Slavoja Žižeka. Na svojoj najtemeljnijoj razini, objašnjava Žižek, žudnja poprima oblik nezadovoljenja; kako bi ostala žudnjom, može biti jedino žudnja za žudnjom. No nagon “označava paradoksalnu mogućnost da subjekt, zauvijek onemogućen da ostvari svoj Cilj…, može unatoč tomu pronaći zadovoljenje u samome kružnom kretanju, uvijek iznova promašujući svoj cilj, u kruženju oko njega”. Nagon je petlja, ciklus u koji je uhvaćen subjekt. Uvijek iznova pokušavati, činiti istu stvar uvijek i uvijek i uvijek iznova, čak i kada, posebice kada je djelovanje osuđeno na neuspjeh – zadovoljstvo je samo po sebi., zaključuje Jodi Dean.

Neobično osvjetljenje sada pada na figuru celebritya: osoba koja je poznata po tome što je općepoznata, odjednom se ispostavlja kao lik koji kruži oko kukavičjeg gnijezda, oko ispraznosti slave, ali, sasvim postmoderno, iako zna njenu ispraznost, ipak oko nje nastoji, crpeći sav užitak upravo u opetovanom nastojanju.

U Cyberiji celebrity može dakle biti svatko, niotkuda i bez zasluga, lišavajući se pritom čak i same ambicije da se bude Netko, baš zato jer to može biti svatko.

Kakva Odiseja! Objektiv kamere kao oko Kiklopa, pred kojim Odisej na Polifemovo pitanje kako se zove odgovara: Ουτις, Nitko.
Celebrity – bojim se to i kazati – kao Picture of Nobody.
Očito, ovdje više nema govora o slavi.

IV.

Grijeh je želja koja se sama perpetuira i sebe sama tjera, nezasitno se hrani sama sobom, kao da bi zaboravila na svoju namjenu, da nastavimo s rekurzivnošću. Ovu opasku o grijehu napisao je Mladen Dolar. Njemu dugujemo i kratki povijesni pregled kataloga grijeha; nas će ovdje zanimati taština.

Teoretičar pustinjskog monaštva Evagrije Pontski u četvrtom je stoljeću predložio sljedeći popis:

”Osam je generičkih misli što obuhvaćaju sve ostale: prva je proždrljivost, potom dolazi pohota, treća je škrtost, četvrta žalost, peta gnjev, šesta bezvoljnost (acedia), sedma taština (vana gloria) i osma ponos.’“

Sudbinu taštine izgleda da je tek u doba velikih summa, u 12. stoljeću odredio Hugo iz Svetog Viktora: taštinu je priključio ponosu.
Prije no što se posvetimo taštini – za koju pučke etimologije tvrde da je praznina, jer biti na tašte znači biti prazna želuca – i temi Ubi sunt, zadržimo se načas na poduci Svetog Teofana Zatvornika, koji govori upravo o Nikom koji umišlja da je Netko; prelest o kojoj je riječ, duhovna je zabluda, obmana:

A da li je moguće predstaviti sve prelesti sa njihovim odlikama i svojstvima? Njihovo osnovno svojstvo je da čovek sa sigurnošću i ubeđenjem drži sebe za drugačijeg nego što zapravo jeste, recimo, smatra se prizvanim da urazumljuje druge, sposobnim za neobično življenje, i slično. Njihov izvor jeste jedna fina, tanana misao: ja nešto značim, ja sam neko i nešto, i to ne makar ko. Ništavan čovek zamišlja da je neko i nešto. Tu skrivenu gordost koristi neprijatelj njegovog spasenja i hvata ga u zamku.

Kako to da sada o želji za priznanjem, koja je do maloprije bila zamašnjak Povijesti, govorimo kao o smrtnom grijehu? Razlog je u ambivalenciji timotičkog jastva: iako je thymos psihičko središte samozatajnosti, istodobno je i izvor sebičnosti. Thymos, kao generator ljudskih sukoba, stalno se iznova ljuti, nameće i svađa: zahtjev za prizanjem vlastita osjećaja za vrijednost ne temelji se ni na kakvom univerzalnom moralnom važenju. O tome govori Zatvornik: timotičko se jastvo smatra pozvanim da urazumljuje druge, misleći da je netko i nešto. Gordi se.

Odreći se pohvale – zato sam uvodno kazao da je koncept AB moguće antropološki neprihvatljiv – gotovo je neljudski: čovjek je pokudivo i pohvalivo biće, uči Aristotel. Stoga je jedan od naročitih egzistencijalnih moda onaj biti špijun: načelno se odreći mogućnosti javne pohvale (svojih zasluga) – da bi uopće bio to što ima biti – jezovito je; špijun mora sebe kao biće zatajiti i on je sam svoja posljednja i najveća tajna; rekao bih granična mogućnost ljudskosti.
Druga je krajnost ona rimska: vir triumphalis biva opomenut glasom roba da je samo smrtnik – memento mori – te da se okrene unatrag i prisjeti da je tek čovjek – Respica te, hominem te memento! Čovjek koji je na granici boštva!

Oba ova ekstrema propituju gordost: prvi u (prividnom) nijekanju, a drugi u beskrajnoj afirmaciji jastva. Ali što na kraju od sve te slave preostaje?

Što kad 15 minuta istekne?

Što kad nekome padne na pamet kazati: Ubi sunt qui ante nos fuerunt?

Da, gdje su oni koji bijahu prije nas?

Što kad, u skladu s bizarnim mjerinjima mase duše Dr.Duncana MacDougalla, naglo izgubimo 21 gram?

Što onda s timotičkim jastvom?

V.

Ubi sunt je tema koju zasigurno poznaju i mlade udovice, klikuše pa čak i štićenice: Hamlet je na groblju s lubanjom u ruci i retoričkim pitanjama koja je tako rado postavljala srednjovjekovna poezija. Neki sam dan i sam, na radost vestalki, na Facebooku posegnuo za Villonovom varijacijom te teme:

Où sont les neiges d’antan?

Gdje su lanjski snijezi?, moje dame, to vas pita François Villon, u baladi naziva Ballade des Dames du Temps Jadis, koju je Rossetti zlurado preveo kao: Ballad of the Dead Ladies.

Je li dakle sve tek noćni vjetar u hramu sudbine?

Je li sve tek dašak?

Bilo bi dostojno tisuće razbojnika ostaviti vas ucviljene i beznadne i stoga, na rastanku, dopustite da vam ponudim osebujan izlaz; možda neće utješiti baš vas, ali u moju dušu unosi naročit spokoj; riječ glasi:

Lamedvavniks

Lamedvavnik je termin koji na jidišu označava jednoga od 36 skrivenih pravednika ili Tzadikim, koje spominju Kabala i židovski misticizam. Sam pojam je izveden iz hebrejskih slova Lamed (L) i Vav (V), čija zbrojena numerička vrijednost iznosti 36. 36 je dvaput 18, a u gematriji – židovskoj formi numerologije – 18 je broj života. Stoga jer je 36 = 2×18, taj broj reprezentira “dvostruk život”.
Što to sad znači, taj “dvostruk život”?

Scholem piše da su posljednji vijekovi razvoja židovske mistike stvorili “beskrajno upečatljivu i u svijesti naroda duboko dopadljivu vrstu “skrivenog pravednika” (nistar). U svakom pokoljenju ima tredeset šest pravednika na kojima počiva opstanak svijeta. U mističkoj varijanti ovog stava, oni postaju “skriveni pravednici”, to jest oni su, po prirodi stvari, skriveni za svoje bližnje, a ponekad možda i za sebe same. Nitko ne zna, nitko ne može znati tko su ti istinski sveci na kojima stoji svijet. Ako bi bila razotkrita anonimnost koja je sastavni dio njihove biti, oni više ništa ne bi značili. Jedan od njih je, možda, Mesija i samo zato što ga vrijeme nije dostojno, on ostaje skriven.”

Tzadik Nistar! Skriveni pravednik! Onaj od čije je biti neodvojiva anonimnost.

Možda je to odgovor na pomamu oko slave?

Živimo u judeokršćanskoj civilizaciji. Kad sam već toliko spominjao kršćane, evo da na koncu dam riječ i jednom od dva meni najdraža rabija – rabi Menachemu Mendelu Morgenszternu od Kotzka:

Pisano je da je Bog pogledao na Svoje djelo i vidio da je dobro. Ja ne. Ja sam više određeniji, zahtjevniji nego On. Svijetu kakav jest ne nalazim svrhu, osim da ispušem svoj nos nanj.

Oglasi