Relja Bašić – Odlazak Fulira našeg grada

Nisam ja nikakav šnelfotograf, ja slikam iz umjetničkog užitka.
(Fulir damama)

Piše: Marijan Grakalić

Malo koga je film toliko povezao s identitetom nekog grada koliko je to Relju Bašića za Zagreb uloga gospona Fulira u kultnom filmu ”Tko pjeva zlo ne misli” Kreše Golika, snimljenom 1970. godine po noveli Vjekoslava Majera ”Dnevnik malog Perice”. Pišući o onom što je najbolje znao, o zagrebačkom načinu života, Majer a potom i Golik u liku gospodina Fulira pronalaze onaj svima prepoznatljiv domaći duh što ga je Relja Bašić izvanredno dočarao na velikom platnu. I da nije snimio ništa drugo i da nije imao na stotine kazališnih predstava i brojnih uspjeha, samom izvedbom lika Fulira u ovoj nezaboravnoj ljubavnoj komediji s pjevanjem, Bašić bi se već time uvrstio među znamenite legende grada i njegova identiteta.

Zagreb neopterećen dogmama, građanski i gornjogradski, prepoznatljivih vizura Markova trga, Ćirilometodske avenije, Samoborčeka koji se tih tridesetih nikako još nije nazivao Srebrnom strijelom (to je netko krivo napisao negdje), Savskog kupališta ponekad crnog zbog vode kad su Slovenci u njoj uzvodno prali ugljen, Maksimira i njegovog paviljona, pleh muzike, fijakera, toplih ljetnih dana s muškim kariranim sakoima i širokim suknjama gospođa, obližnjeg Samobora i proštenja pri kapeli sv. Ane, mirisa vina: crnog, bijelog ili plešivičkog, gostionice Pri Žnidaršiću u Basaričekovoj gdje se svrne na pripovedanje o Abesiniji i pouke oca: ”Perice, nemoj nikom dati svoje srce, ljudi su svinje”.

Danas nestala slika Zagreba tridesetih godina dvadesetog vijeka, doba koje se još negdje pamti po pričanju djedova i baka, osjetljiva poput cvijeta na Fulirovu reveru i romantična u stihovima pjesama ”Ja ljubim jer tako hoće srce moje” ili pak one ”Za jedan časak radosti”, uvjerljivo je i s lakoćom prikazana na filmskom platnu kao nikada ni prije ni poslije. Relja Bašić svojom se ulogom Fulira zauvijek veza za Zagreb i njegov identitet.

Njegov odlazak u ovo vrijeme koje je i tako izgubilo mnogo od onog što je Zagreb imao čak i tih sedamdesetih kada je film snimljen tužna je okolnost. Zbogom dragi moj Fulir, ni važno jel si znal pit ili nisi, ali je sigurno da smo te dobro videli i da je sve bilo bolje nek kaj se bilo tko nadal. Pokoj ti duši.

Oglasi