Deklaracija o telećem jeziku

Fotografija: Boris Štajduhar

Piše: Boris Dežulović

 Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.
Elem, ušao Mujo u neku mostarsku kafanu, kad vidi tamo za stolom u sredini sjede zajedno predsjednici Republike Srpske, Federacije BiH i Crne Gore, hrvatski i srpski premijer, i sva tri člana Predsjedništva BiH. Prišao Mujo konobaru, pa oprezno upitao otkud tamo ona osmorica i o čemu uopće pričaju, a ovaj odgovorio da je novi i da nema pojma, pa ga uputio na šefa sale. Otišao onda Mujo do šefa sale, “izvini”, veli, “jel znaš možda otkud tamo ona osmorica, i o čemu bogati pričaju?”, pa pokazao prstom na Plenkovića, Vučića, Dodika, Bakira i društvo. “Nemam pojma”, odgovorio mu šef sale, “ali zvat ću gazdu, on valjda zna.” Došao onda i vlasnik kafane, “izvinte”, pitao ga Mujo, “jel znate možda otkud tamo ona osmorica i šta pričaju?”, “da vam pravo kažem, nemam pojma”, odgovorio mu gazda, “ali pitajte muziku, oni znaju sve i svakoga, ako oni ne znaju, ne zna niko”.
“Ja se izvinjavam”, prišao tako Mujo muzičarima i pokazao na onaj stol u sredini, “jel znate možda otkud tamo ona osmorica, i o čemu pričaju uopšte?” “Naravno da znamo”, odgovorio mu krupni Cigo s violinom, pa se okrenuo orkestru. “Ajmo, jedan, dva: otkud tamoooo ona osmoricaaaa, i o čemu pričaju uopšteeee…”
Samo, eto, još ciganski orkestri znaju otkud na večeri u mostarskom restoranu Romanca predsjednici Republike Srpske, Federacije BiH i Crne Gore, hrvatski i srpski premijer, i sva tri člana Predsjedništva BiH. Dobro, osim što su se, eto, sva osmorica sasvim slučajno u ponedjeljak našli na otvaranju Međunarodnog sajma gospodarstva u Mostaru – ne propuštaju se, jebiga, mostarski sajmovi gospodarstva – a onda, znate već kako to biva: đe si Mile, đe si Baki, evo došo malo na Sajam, štaima, bok Aco, gde si bre Plenki, eno ga i Draganče, đe si Vujo sokole, našla se osmorica kao drugovi iz vojske, provalila sjećanja, pa krenula i pjesma, “oj drugovi jel vam žao, sastanak se primakao”, sve dok netko nije predložio piće.
A u blizini kafana.
Sad, je li zbog toga što je bio radni dan, ili zbog toga što je restoran Romanca malo van ruke, tek naša su osmorica drugova – sudeći po televizijskim snimkama i fotografijama – bili jedini gosti u cijeloj kafani. Dvjesto dvadeset mjesta, provjerio sam na internetu, kapacitet je vinskog restorana Romanca, a te večeri bilo samo njih osmorica. Više ljudi Dodiku dođe na obiteljski ručak nedjeljom. Ja, recimo, da sam gazda Romance, bogami bih se ozbiljno zabrinuo. Za početak, dobro bih na njegovu mjestu razmislio koga primam u kafanu. Potjeralo mu osam jalijaša sve goste.
Kako bilo, teško da ima i da je ikad o Bosni i Hercegovini bilo rječitije i točnije slike od te, na kojoj za velikim stolom po sredini tužne, prazne sale sjede osmorica drugova iz vojske, a ostalih dvjesto dvanaest stolica složeno i zgurano uz zid, da ne smetaju njihovoj romanci pod svijećama: ne treba njima nitko, cijela je sala za njih, cijela je kafana i cijela država samo za njih osmoricu. Nema, eto, ni muzike, pa da čujemo otkud oni tamo i o čemu su uopće pričali.
Osim što su, kako smo čuli, brzo našli zajednički jezik. Lako ga oni i brzo nađu svaki put, neviđen je to talent za zajedničke jezike. Eno, samo koji dan ranije jezikoslovci i pisci iz četiri države sa štokavskog govornog područja predstavili u Sarajevu Deklaraciju o zajedničkom jeziku, pune dvije godine smišljale su je, skicirale, pisale, dorađivale i prepravljale najumnije lingvističke, filološke i književne glave, a njih osmorica štokavaca iz četiri države sjeli u kafanu i već do drugog “štoka” našli perfektan zajednički jezik. Sa sve zajedno par semestara ekonomije i prava.
Jebote Deklaracija.
I bez nje, eto, Plenković i Vučić bez ijedne pravopisne greške našli zajednički jezik o Agrokoru, našli ga odmah i Bakir i Dragan o “autentičnim predstavnicima Hrvata”, uvaljuje društvo za stolom u sredini zajednički jezik tko kome stigne, cvrkuće se, žubori i bigliše na tečnom zajedničkom, stani pa slušaj.
Iz nekog razloga, naime, njihova se zajedničkog jezika nitko ne boji. Vlajsa, Enver, Snježana, Borka, Balša i Ivana u Mediacentru u Sarajevu predstavili Deklaraciju o zajedničkom jeziku, pa na malo lingvističko-spisateljsko društvo odmah skočila cijela socijalistička federativna regija, užasnuti Hrvati dreče kako ih opet guraju u Jugoslaviju, užasnuti Srbi dreče kako im opet region pljačka jezik, užasnuti Bošnjaci dreče kako ih opet guraju u srpskohrvatski, užasnuti Crnogorci dreče kako nijesu još ni patentirali crnogorski, paraju nebo nad Balkanom sirene za opću opasnost, vade se iz sijena minobacači i haubice, a samo par dana kasnije u Mostaru osmorica do zuba naoružanih najmoćnijih političkih kabadahija štokavskog govornog područja svečano objavili kako su pronašli zajednički jezik – i nikome ništa.
A znamo kako je završilo kad su oni pisali deklaracije o zajedničkom jeziku. Isto su tako prije dvadeset šest godina, kao sad da ih gledam, sjedili sami po praznim kafanama i trpezarijama Titovih vila, a sve zvonilo od zajedničkog jezika. “Mi sigurno možemo da nađemo zajednički jezik i rešimo te probleme”, svjedočio je, recimo, šef Tuđmanova kabineta Hrvoje Šarinić kako je Sloba Franju pozvao da u šetnji po Karađorđevu porazgovaraju malo o Bosni, nakon čega mu se hrvatski predsjednik povjerio, citiram: “Mislim da ćemo s Miloševićem naći zajednički jezik.”
Sve otada živo na Balkanu zajedničkim jezikom razgovaraju najgori ratni zločinci, ubojice, silovatelji, kriminalci, mafijaši, narkobosovi, šverceri, prevaranti, generali, ministri, premijeri i predsjednici: poubijao, izbacio i protjerao taj lingvistički kružok sve po kafanama i restoranima, složio prazne stolice i zgurao ih uz zid, pa zasjeda za stolom u sredini i naručuje “štokove”, dok štokavska telad vani stražari i pazi da zajednički jezik slučajno ne nađu filolozi i pjesnici.
“Onda, šta ćemo?”, pita onda konobar društvo za stolom u sredini. “Teleći jezik u umaku od kapara zvuči dobro”, predloži jedan. “Teleći jezik?”, ponovi konobar, “vrlo dobro, hoćemo li onda svakome posebno ili…”
“Ma jok”, složi se na kraju društvo. “Zajednički.”
(Oslobođenje)
Oglasi