Nikola Gamilec: Cigani, tramvaji, proljeće

Petak poslije podne, negdje oko pola četiri. Konačno sunčano i toplo. Proljetna jakna preko ruke, ruksak na ramenu. Malo je oteži, jer nosim nekoliko knjiga. Nešto za mene, nešto za djecu. Moglo bi se reći da sam pasionirani sakupljač knjiga. Sad ih više unosim u stan nego što ih čitam. Ne bi bilo loše obrnuti ovu činjenicu. Povremeno se sjetim kako je pokojna mama pobacala u dvorište, a kiša namočila, nekoliko stotina knjiga i časopisa.
Rekla je kako su sve crvene boje, a ta boja nije više u modi. Tako su i stradali svi časopisi i novine koje su zabranjene od 1945. godine. Lakonski je odgovorila kako to nikome više ne treba. Žao mi je i danas tih vrijednih povijesnih dokumenata.
U tramvaju gužva. Kraj je radnog tjedna, prognoza za vikend: sunčano i toplo. U zraku se već osjeća radosti zbog neradnih dana pomiješana s kolopletom mirisa: što ženskih intenzivnih, što neutralnih, pomiješanih s ljudskim znojem. Nit’ smrdi nit’ miriši.
U sredini tramvaja zglobna „harmonika“ koja se okreće pri skretanju tramvaja. Izgleda kao mali amfiteatar u kojem radosno kliču dvije Romkinje. Jedna drži dijete, po izgledu spolno neprepoznatljivo, čupavo, musavo i ljetno obučeno. Radost i radoznalost djeteta pokušava dosegnuti one plastične, trokutaste držače iznad glave kojih se prisjetimo tek kad tramvaj iznenada i naglo zakoči. Onda spominjemo rodbinu, bližu i daljnju, tramvajcu koji je neotesan, primitivan i sigurno je u Zagreb došao iz Bosne, a u ZET-u se zaposlio preko „rojačke“ veze. Kako bi drugačije. Radije se oslanjamo jedni na druge uživajući u bliskosti dodira s nepoznatim osobama.
Dijete pokušava dosegnuti ručku, premalo je pa majka pomaže. Podiže ga u zrak, ono se primi, a majka ga pušta. Sekundu iza toga, dijete uz tresak pada na pod. Publika, koja se i do tada radila nezainteresiranom, sada s gnušanjem i negodovanjem gleda prizor i mrmlja kako se sigurno švercaju, jer to su Cigani, a oni ništa ne znaju osim krasti i raditi nered. Spreman sam kladiti se kako istovremeno skoro polovina putnika drugim okom gleda tramvajsko stajalište ne bi li ugledali kontrolore i na vrijeme izašli kao da je ta stanica kraj njihovog putovanja. U stvari, ostanu čekati idući nadajući se da u njemu kontrolora nema.
Dijete je moglo imati oko dvije godine, možda visine sedamdesetak centimetara, a palo je s visine od dva metra. To bi bilo kao da prosječan odrastao čovjek padne s četiri metra na tvrdu podlogu. Konačno jedna žena uzvikne: „Šta to radite?“ – uz kimanje glavom drugih putnika u znak odobravanja. Majka Romkinja prilično glasno odgovori da svi u tramvaju čuju: „Ništa ne radim, vidiš da je živčano!“ Tramvaj staje, vrata se otvaraju, dijete se kotrlja prema van. Nema druge, puštam jaknu, zakoračim nogom preko njega i podižem ga. Majka mi ga uzima iz ruke, prijekorno me pogleda ali kaže: „Hvala gospodine“. Svo troje izlaze van, ostajem u tramvaju jednu stanicu i nastavljam pješice. Pitam sebe koji mi je vrag da se vozim u prepunom tramvaju po ovako lijepom vremenu predodređenom za šetnju.
Ulazim u stan. Bacam jaknu preko naslona stolice, ruksak ostavljam na košari za cipele. Pronalazim na polici knjigu „Romska kuharica“ koju je napisao Bajro Bajrić. Tu večer dobivam Bajrin e-mail. Moli me da mu nešto obavim u Zagrebu. On je odselio u Ameriku. Pitao sam ga zašto baš u Ameriku? S ponosom, a u stvari s prikrivenom tugom mi je rekao: „Dragi moj prijatelju, mi Romi nemamo državu. Sve su naše, a ni jedna nije. Nema te u kojoj smo dobro došli.“
Baš kao što bi običavala govoriti moja baka, koja me za ljetnih praznika plašila da moram biti dobar, jer će me odnijeti Cigani. Jer oni odnose zločestu djecu.
Prisjećam se suradnje na svjetskom programu za dekadu Roma, boravka u Međimurju kad sam dijelio bilježnice i olovke, a mali Romi trčali oko mene i pitali imam li kunu.
I nečega što želim zaboraviti: priče kako su roditelji namjerno lomili ruke i noge djeci, da bi kao invalidi izazvali samilost i isprosili što više novca. Nije život ono što gledamo u filmu „Sakupljači perja“ ili „Cigani lete u nebo“.
Život je i u tramvaju broj 17, od Borongaja do Prečkog.

Oglasi