Kako je moja sedmogodišnja kćer u samo jedno popodne rasturila teoriju da su hrvatski i srpski različiti jezici

Fotografija: Mio Vesović

Kad je moja mala u prvom osnovne na YouTubeu našla sve epizode svoga omiljenog crtanog filmova sa srpskom sinkronizacijom, trebalo joj je manje od sekunde da shvati kako su Spužva Bob i Sunđer Bob ista osoba.

Piše: Ante Tomić

Čitam kako neki tvrde da njihovi sinovi i kćeri rođeni nakon raspada Jugoslavije ne razumiju srpski i ne preostaje mi nego sa žaljenjem zaključiti kako ta djeca očito nisu neki lumeni, odlikaši s pohvalnicama nastavnog vijeća.

Kad je moja mala u prvom osnovne na YouTubeu našla sve epizode svoga omiljenog crtanog filmova sa srpskom sinkronizacijom, trebalo joj je manje od sekunde da shvati kako su Spužva Bob i Sunđer Bob ista osoba.

Pomislila je čak kako o čudnovatom jeziku koji je upravo savladala i mene ponešto može naučiti.

“Hoćeš da ti kažem kako Srbi zovu mrkvu?” upitala me je nadmoćno se osmjehujući.

“Šargarepa”, dobacio sam ne razmišljajući.

“Kako ti to znaš?!” zaprepastila se djevojčica i meni je momentalno bilo žao da sam je razočarao.

Pa, zbilja, zaslužila je osjećati se trijumfalno. Moja je sedmogodišnja pametnica u samo jedno popodne životno djelo akademika Stjepana Babića uništila kao Panta pitu. Rasturila je kao bugarsku skupštinu teoriju da su hrvatski i srpski dva različita jezika.

Ali to, zapravo, i nije bogzna kakav podvig.

Većina nas, barem i nesvjesno, shvaća kako stvari stoje. Usprkos fantazijama nacionalista, mi živimo u jezičnoj realnosti u kojoj se Srbi, Hrvati, Crnogorci i Bosanci besprijekorno razumiju, gdje svi oni jednako jednako slušaju i Rozgu i Karleušu, gledaju i “Bitange i princeze” i “Andriju i Anđelku”.

Sve što je zaista važno o srpskom i hrvatskom, koji se, kao, od raspada jugoslavenske federacije nezaustavljivo udaljavaju jedan od drugoga, mogle bi vam objasniti poduzetne Švabe iz Uprave RTL-a što su na regionalnom Big Brotheru grdne pare namlatili.

Dok su se državnim televizijama davale emisije o kulturi, gdje su jezikoslovci odjeveni kao pogrebnici u beskraj rapravljali koja je riječ ispravna, a koja neispravna, gledatelji su i u Gospiću i u Zenici i u Bijelom Polju i u Valjevu masovno okretali na balkansku meku pornografiju u njemačkoj produkciji. Manijaci svih vjera i nacija netremice su piljili u ekrane, nagađajući tko ga je kome pod ćebencetom slatko metnuo, slabo mareći tko tu govori mineralna, a tko kisela voda.

Kojom bi političkom mjerom i ukazom, vijećem, komisijom ili agencijom, mogli zaustaviti taj jezični i svaki drugi razvrat? I što političari, koji tvrdo ustrajavaju na našim službenim, međunarodno priznatim jezicima, u tome smislu čine? Kad je ono prije nekog vremena na granici Aleksandar Vučić s cvijećem dočekao Kolindom Grabar-Kitarović, možda ste opazili da su i on i ona bili sami, bez prevoditelja. Razgovarali su, naravno, na engleskom kojim oboje perfektno vladaju.

“Maj nejm iz Aleksandar Vučić. Aj lajk to voč futbol”, rekao je Vučić Grabar-Kitarović, a ona je njemu nasmijano odgovorila: “Maj nejm iz Kolinda Grabar-Kitarović. Aj hev e litl ket.”

Pa i u ponedjeljak navečer, kad su se Vučić i Plenković sastali na večeri u Mostaru, bilo je slično. Hrvatski je političar pokazujući srpskome u tanjur znatiželjno upitao:

“Ou! Hau du ju kol det delišez litl pis of mit?”

“Ćevapi. Će-va-pi”, odgovorio mu je Vučić pažljivo naglašavajući slogove.

Ili je možda ipak bilo nešto drukčije. Vučić i Plenković zapanjeno su otkrili da njihovi jezici uopće nisu daleki kako se uobičajeno misli. Dapače, hrvatski i srpski imaju možda i više zajedničkog od njemačkog kakvim se govori u Austriji i njemačkog kakvim se govori u Švicarskoj, ili od iranskog i egipatskog arapskog, ili od paragvajskog i urugvajskog španjolskog, ili u nizu drugih primjera gdje se jednim jezikom govori u više zemalja.

Deklaracija o zajedničkom jeziku koja je prije nekoliko dana strahovito uznemirila nacionaliste na svim stranama govori o nečemu zapravo banalnom, nečemu što i mala djeca mogu dokučiti, što je tako bjelodano da je pametnom čovjeku neugodno i pokazivati.

Autore i potpisnike u nizu komentara su optužili kako žele obnoviti Jugoslaviju, premda ni jedan od njih nema takvih nevjerojatnih ambicija. Jedino za što se ta Deklaracija bori je zdrav razum i sloboda od terora nacionalističkih maloumnika, koji pišu razlikovne rječnike umjesto da piju lijekove.

Više od četvrt stoljeća nakon raspada Jugoslavije, mi se razumijemo. Hrvatski i srpski i bosanski i crnogorski jedva su se za koji milimetar odmakli jedan od drugoga.

Nazovite ih kako hoćete, to su jednaki jezici. Hrvati i Srbi jednakim jezicima ližu Todorićeve sladolede, samo što na hrvatskim sladoledima piše Ledo, a na srpskim Frikom.

Oglasi