O Adiju

Piše: Predrag Finci

“Karikatura nije ruglo!”. Malo se trgnuh. Uvijek je bio odmjeren, nasmiješen i povišen ton nekako nije pripadao njegovoj prirodi. A sada sam ga, eto, drugi put u mom životu čuo da je zagalamio. Prvi put davno, u Dubrovniku na plaži, kada sam iz čistog djetinjeg pasjaluka udario neku djevojčicu, i sada, kada sam spomenuo jednog pretencioznog mladog crtača, koji je na stranicama studentskih novina objavljivao svoje naglašeno izvitoperene karikature. “Nemoj me pogrešno shvatiti, ne mislim ja da je momak bez talenta, ali posao karikaturiste nije da se ruga, već da uoči ono što je bitno i, ako umije, da se lošem podsmjehne…”.

Nisam ga pogrešno shvatio. Nisam, jer mi je bilo jasno da brani dignitet svoje profesije. Desetljećima je objavljivao svoje karikature. Hank Ketcham ga je u nekoj prilici upitao “koliko ljudi za njega radi”, ne vjerujući da sam uspijeva toliko toga da učini. Poznavao sam mnoge – a i sam sam bio od takvih – kojima je prvi jutarnji posao bio da na stranicama Oslobođenja potraže njegovu novu karikaturu. Začudili bi se kada je ne bi našli. Gotovo svaki dan nova, potpisana s tri slova – Adi. Na slovu i umjesto tačke krug. Iznad potpisa jednostavan, reduciran crtež. Najčešća tema: aktualni društveni događaj. Najčešći junak događaja: radnik. Socijalne teme su bile u središtu Mulabegovićevog interesa, ali je, kako karikaturi (caricare, character, cara)dolikuje, pojedinačno lice uvijek bilo polazište u zahvaćanju društvenog. Karikatura nije ruganje. Ona je uočavanje i hipertrofirano isticanje karakterističnog, naglašavanje posebnog. Zato u njoj sve mora biti sintetizirano. Da bi takvo što bilo postignuto, nužno je načiniti reduciranje u kome će biti sačuvano samo ono što je bitno. Što manje riječi, u najboljem slučaju sasvim bez njih, što manje nepotrebnih detalja. A kroz detalj-dva pokazati “sve”!

Adi je nastojao, a često i uspijevao, da bude u skladu sa najvišim zahtjevima karikature. Izgradio je prepoznatljiv stil čiste linije i postao svakodnevni komentator aktualnih zbivanja. Bilo mu je jasno da njegovo umijeće često nije ni cijenjeno ni shvaćeno (“Pitali moju nenu šta ja radim u Sarajevu, a ona: “Eno ga, crta nakaze u novinama…”), jer ljudi često misle da je bavljenje humorom već po sebi smiješno. Adi je, međutim, znao da je upravo humor ozbiljniji od svake narogušene uozbiljenosti. I da za humor treba mnogo hrabrosti kada se nalaziš pod neprekidnom paskom “javnog oka”. Prvi je, koliko se sjećam, objavio karikaturu J. B. Tita (“Zar drug Tito karikatura? Zar on uopće može biti karikatura”?), svrstavši se u one rijetke koji su shvaćali destruktivnu i oslobađajuću snagu humora. Kroz humor se smije reći i nedopušteno, probiti snaga tabua, dirnuti u neprikosnoveno. Superiornost humora u odnosu na totalitarnu politiku se očituje u njegovoj meta-političkoj snazi. Humor je superioran čak i u odnosu na svu životnu ozbiljnost, onu patetičnu posebno, jer se njime može nadići ideja o ljudskoj bezizlaznosti i shvatiti relativizam vlastitog udesa. A kada je Mulabegović sa potpisom Adi u pitanju, onda imam u vidu i da je on spadao u one koji su iznad svega bili ljubitelji lijepog života. Takvi se životu nikada ne rugaju. “Karikatura nije ruglo”. Samo čovjek može postati svoja karikatura. A to postaje kada ne shvati prirodu humora.

Oglasi