Ivanka Blažević Kiš: Skoro kao Buddha

Skoro kao Buddha

Gledao je lipu već neko vrijeme
očima gladnog čovjeka.
Drvo ga mami miomirisom procvalih
cvjetova, a poniznost podmeće pitanja.
Množe se uporno svaki put kad
prolazi sjenom bogate krošnje.

Trga ga snažna potreba za
dubljenjem na glavi.
Dovukao je puno knjiga i iščitavao
skrivene poruke pažljivo i polako kao
profesionalni tragači za skrivenim blagom.

Najviše mu se sviđao Buddha i njegova
predaja ispod drveta.

Jedno popodne, kad je pustio obasjane cvjetove
lipe u glavu da ga omame, odlučio je pokušati.
Naslonio se bosonog na topliju stranu vremešnog
debla i odlučno umirivao prepun um.
Kao Buddha.

Prvo je zamišljao zgusnute godove,
zatim ,vjetrove koji su krošnju oblikovali.
I Mjesec je zamišljao, zarobljen gustim granama.
A onda svoj nepravilan hod ulicom, sve strane
padova u obrnutom smjeru voljenog.
Čuo je vlastiti šum srca, poput udaljenog metalnog
zvonca što na kratkoj uzici nečija ruka brzo poteže.

Zadrhtao je i presnažno udahnuo sebe. Ono što je ostalo.
Tad se posvetio disanju. Udah, izdah, udah, izdah.
Kao Buddha, čekao je prosvjetljenje.
I čekao, i čekao, potpuno miran,
kao glatko, skriveno, planinsko jezero.

Još malo, mislio je. Titra mu dah, titra mu
nevidljiva kruna na glavi, zaboravio je sebe.
Osjetio je trnce u lotos nogama.
Počeo se tiho smijati. A onda sve glasnije,
sve gladnije.
Provirio je iza gustih trepavica i ugledao u
daljini ljude kako usporeno hodaju.
Kao da plešu. Još se više smijao.
Pomislio je na Buddhu.

Osovio se i skinuo krunu s glave.
Odložio pažljivo i, ispunjen poniznim mirom,
otišao svojim putem.
Osjećao se, nakon toliko smijeha, slobodno,
skoro kao Buddha.

Oglasi