Pero Kvesić: NATAKNEM IH NA ĆIVILUK!

Fotografija: Jovica Drobnjak

Čak i najpovršnije sporadično čitanje novinskih “crnih kronika” otkriva da mafijaši iz svih država nastalih nakon raspada Jugoslavije skladno surađuju, da nema balkanskog plaćenog ubojice bez hrvatske putovnice. Nikome nije ništa čudno kako međusobno razgovaraju, dogovaraju poslove i na kojem jeziku dijele plijen. Svima je jasno da ne koriste esperanto i ne pozivaju u pomoć ovlaštene prevoditelje.

Smatralo se velikim uspjehom hrvatske privrede kad je Todorić proširio poslovanje na Srbiju, no nitko se nije zabrinuo kojim jezikom komuniciraju hrvatski Agrokorovi šefovi sa srpskim Agrokorovim šefovima, upošljavaju li odjele za prevođenje prije nego pošalju e-mail poruke.

Nitko se nije čudio ni zgražao što ni jednom od četrdeset i osam sastanaka Miloševića i Tuđmana nije pozvana da prisustvuje prevoditeljica ni što se Kolinda i Vučić sastaju nasred mosta i uspijevaju se sporazumjeti bez razlikovnih rječnika.

Jedino kad nekakvi znanstvenici, profesori, književnici, novinari i slični konstatiraju da govore istim jezikom onda je to uznemirujuće, alarmantno, skandalozno i nedopustivo. Svi oni koji su desetljećima previđali prva tri primjera jezičnog sklada odjednom graknu da su povrijeđeni, odjednom su im jezik, nacionalno biće, državna samostalnost i tko zna što još ugroženi.

Vjerujem im da su gadno uzdrmani.
Kako reče Voltaire, teško je osloboditi budale lanaca koje obožavaju. Ja bih to rekao nešto blaže: teško je osloboditi roblje lanaca na koje je sviklo, kojim se ponosi.

 

Oglasi