Jezik i teror

Fotografija: Jovica Drobnjak

Piše: Elvis Mileta

Teror nad mojim jezikom počeo je još u prvoj polovici XIX st. kad su nam nametnuli štokavski, tvrd, suh, oštar i opor poput lista duvana odakle je dolazio. I tako je taj ilirski novogovor slomio i pregazio moju čakavicu, a za mnoge uključiv i moju obitelj neželjeno dijete iz tog nadasve violentnog i nastranog odnosa bio je jezik kojim smo se počeli sporazumijevati negdje na prijelazu u XX stoljeće.

No mnogi su naši pisci na Jadranu zadržali ljepotu svojega staroga jezika, pa je dovoljno prelistati tjednike prve polovice, a posebice ranog XX stoljeća i uočiti svu draž svima mojima prihvatljive i razumljive literacije. Ali ne lezi vraže, bajuneta i žandarska šajkača bile su efikasnije u nametanju zajedničkog standarda i eto… prihvatili smo ga. Silom kundaka.

Novoštokavski nije moj materinji jezik, pa bio on hrvatski ili srpski, jugoslavenski ili hrvatskosrpski ili srpskohrvatski ili bosanski, kako ga sada u susjednoj državi sve češće nazivaju. Moj je materinji labinjonski, predivan čakavski govor s prožimajućim biserima cakavice, prepun talijanizama i germanizama, no u prvom redu rusizama, u pojmu i izgovoru. S njim se sporazumijevam kod kuće s roditeljima, ali i s braćom Hvaranima i Bračanima, a o Višanima da i ne govorimo. Sa Srbima ili Slovencima, pa i Česima a posebice Poljacima se, što se mene tiče, mogu sporazumijevati isto kao s Japancima ili Korejcima. Ili Laponcima. Na nekom jeziku, nije bitno kojem, važno da se razumijemo. Ljudski, kako i priliči,a li to nikako ne znači da moramo imati zajednički jezik.

Nikada se više neću odreći mojega materinjeg jezika, moje labinjonske cakavice, najljepšeg govora a sve više i jezika na svijetu.

Oglasi