DEKLARACIJA O ZAJEDNIČKOM JEZIKU: Standard je pravna činjenica. Tu su deklaracije tek manifestacije, 2017. kao i 1967.

Fotografija: Jovica Drobnjak

U pitanjima jezika, čini se, stručnjaka imamo više nego onih koji po kafićima i na Internetu sastavljaju nogometnu reprezentaciju

Piše: Inoslav Bešker (Jutarnji)

Točno je, znam udariti loptu nogom, uspijevam je uputiti u branku (moj školski drug nikad mi neće oprostiti precizan autogol kojim sam ga matirao) – ali to me nipošto ne kvalificira ni za sportskog novinara, ni za trenera, kamoli za izbornika nogometne reprezentacije.

Uistinu, svi govorimo, služimo se nekim jezikom, pače i metajezikom ako nam naspije, ali to ne čini svakoga od nas filologom, lingvistom, kroatistom, čime god. Moglo bi se dogoditi, možda, u nekoj suludoj kombinaciji, da me učine, što znam, ministrom znanosti i obrazovanja, ali ta mi obaveza ipak ne bi dala prava da, kao filolog, izričem mjerodavna mišljenja o standardima brodogradnje.

Eh, da, ali kad je riječ bilo o hrvatskome standardnom jeziku, bilo o sistemu (odnosno dijasistemu, kako neki vole) unutar kojega je standardiziran, čini se da stručnjaka ima i više negoli onih koji sastavljaju nogometnu reprezentaciju po kafićima i Internetu.

 Deklaracija o zajedničkom jeziku Hrvata, Srba, Bošnjaka i Crnogoraca i rasprava koja se o njoj razvila tipičan je primjer (prepuštam sudionicima da odaberu, ovisno o svome jezičnom osjećaju, skupni naziv: papazjanija, galimatijas ili što mu drago ino).

Prekjučer sam u Napulju imao prilike studentima slavistike, predajući o kulturalnoj, religijskoj, etničkoj, odnosno jezičnoj diversifikaciji Bosne i Hercegovine, došao do razlike između jezika kao sustava za kodifikaciju i dekodifikaciju informacija, korištenjem mahom prirodnog govora, i standardnog jezika, kao partikularne varijante koja je stekla legalan odnosno kvazilegalan status, te je promovirana kroz škole, masovne medije itd. Prekidoše me – znaju to, zaboga.

A u nas i oko nas, u “regionu”, neki ne znaju (bojim se da je tu i ministrica), a neki se prave da ne znaju.

Da standardni jezici zasnovani mahom na tzv. štokavskom govoru čine jedan sustav (sistem) jasno je svakome tko je tome poučavao (poglavito strance), ali je i svakome sa srednjoškolskom izobrazbom, tko u ruke uzme išta objavljeno u Novome Sadu (ili Beogradu), Zagrebu, Sarajevu, odnosno na Cetinju (ili u Titogradu) između 1870 i 1990 na književnom ili pravnom ili inome standardnom jeziku, nakon dva pasusa jasno gdje je to objavljeno, jer uočava tipične, dakle standardne razlike, ne samo u fleksiji jata ili u leksici, nego i u sintaksi rečenice, napokon u stilu (o čemu je poučno pisao još Skerlić razlikujući Vukov i beogradski stil).

Kao što bi moralo biti jasno da ne pripadaju istim sustavima ti tekstovi i stihovi s jedne strane Ljube Stipišića, a s druge Mihovila Pavleka (mi Hrvati imamo barem tri književna jezika, rekao bih i više, jer Relković i Gundulić teško da pripadaju istome književnom jeziku, ne računajući hrvatsku književnost na latinskome, svojedobno i književnome i pravnome, tj. “diplomatičkome”, ali je standard, zahvaljujući ponajprije Katoličkoj crkvi i Bartulu Kašiću, usidren u sustavu zajedničkome s Bosancima, kojima je bio naravan, te sa Srbima koji su se također morali odreći dotadašnjega književnog jezika, te specificiran zahvaljujući i uplivima iz hrvatskih govora pripadajućih inim sistemima – kompliciran rezultat zahvaljujući kompliciranoj povijesti).

Međusobna razumljivost nije po sebi dovoljan kriterij istovjetnosti standardnog jezika, ali jest sistema. Imao sam na istoj godini studente Turčina i Azera, veoma dobro su se razumjeli, iako je jedan govorio turski, drugi azerski, oba pripadajuća turkijskom sistemu).

Kada ministrica provali da je “pitanje zajedničkog jezika […] politički konstrukt koji je došao s jednom državom ‘45. godine”, moram se pitati je li ikada učila barem o Bečkome književnom dogovoru, ako ne o Kašiću; kada ona procijeni: “nikada nije (spontano) razvijen ili u lingvističkim krugovima izgrađen srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski jezični sustav koji bi se u govornoj praksi realizirao u vidu srpsko-hrvatskih ili hrvatsko-srpskih govora”, evidentno je da ne barata stručnim opsegom pojma sustav u lingvistici.

Da je sustav isti, s uzajamnom razumljivošću, prilično je jasno iz činjenice da smo Miloševićeve riječi na Gazimestanu: “Ako ne znamo da radimo, znamo da se bijemo” savršeno razumjeli kao najavu rata (objaviti ga nije imao petlje). Da je standard isti, ne bi se službeni list SFRJ tiskao u različitim standardnim varijantama: srpskohrvatskoj, pa hrvatskoj ili srpskoj, pa onda u srpskohrvatskoj/hrvatskosrpskoj, što je bio akrobatski način da se standardne varijante ne nazovu etničkim nazivima, koji su dakako bili u širokoj govornoj uporabi.

Potpisnici Deklaracije imaju apsolutno pravo, rekao bih i moralnu dužnost, zauzimati se protiv segregacije djece po etničkom ključu. Imaju pravo ustrajati uz Jonkeovu dosjetku o “jeziku jednom, ali ne jedinstvenom”, imaju pravo (osim lingvista među njima) zaboraviti razliku između standarda i sustava, mlađi akrobati riječi imaju pravo ne razumjeti išta izvan leksičkih razlika i misliti da je politika – kad je jezik posrijedi – bila glupa samo posljednjih 25 godina, jer nisu pisali ranije (kada sam išao na odgovornost radi riječi “sustav” ili radi pojma “osvećivanja hrama” u pravoslavnoj terminologiji, kao što me sada každrafi vrijeđaju zbog “Evrope”), svatko naprosto ima pravo misliti i potpisati što hoće, pa i vjerske postulate. Potpis iskazuje težnju, ne mijenja fakta.

Podsjećam na staru dosjetku da su “jezici dijalekti s vojskom, a dijalekti jezici bez vojske” (a znamo i dosjetke o vojsci i logici). Standard, u praksi, nije u domeni puke lingvistike, nego sociolingvistike, on je pravna činjenica (čak i ako proizađe iz autorskog prestiža, Muhammedova u arapskome, Voltaireova u francuskome), utemeljena u ustavnopravnom poretku.  Tu su deklaracije tek manifestacije, 2017 baš kao i 1967.

Oglasi