KRITIČNA TOČKA

Piše: Eduard Pranger

Dugo se nismo vidjeli, moj bivši profa iz fizike i ja. Deset, možda i više godina je prošlo otkako sam diplomirao, pet otkako sam se oženio i dvije otkako smo se Višnja i ja skrasili u Dublinu. Tri mjeseca do termina za porod odlučili smo iskoristiti i kupiti sve za bebu; jest da se u Irskoj dobro zarađuje, ali je ta zarada dostatna samo za pristojan život; za ono što smo od jedne plaće mogli kupiti u Hrvatskoj tamo bi nam trebale najmanje dvije, možda čak i tri. Uglavnom, ulovio sam nešto slobodnog vremena, prošetao centrom i na trgu ispred Gradske kavane naletim na njega. Na jutarnjem suncu, gologlav, sjedio je uz kavu i pušio zagledan u novine. Prišao sam, a on me odmah prepoznao.

U manje od desetak minuta izmijenili smo sve novosti. Ispričao sam mu gdje sam, što radim i pohvalio se skorašnjom prinovom, a od njega sam saznao da je u mirovini, da je operirao žuč, da ga snaha želi smjestiti u starački dom i da su svi političari isti, prokleti i pokvareni. Imao sam dojam da ga sve to i nije tako jako pogodilo, imao je on podosta godina i sve što je nabrajao bili su problemi koji čovjeka u tim godinama normalno sustižu, ali je onda drhtavim glasom rekao da je odnedavno udovac. Kasno sam shvatio da je odmah prepoznao žaljenje u mojim očima; ponosnom muškarcu i autoritetu poput njega to je bila velika neugoda, pa sam naglo promijenio temu razgovora.
– Sjećate se, profesore, onih naših rasprava o Svemiru, Bogu i beskonačnosti? Sjećam se da ste jednom rekli da vi znate kako je nastao Univerzum, ali da smo mi premladi da to shvatimo. Nikad to nisam zaboravio. Imali ste svoju teoriju, kako ste nam tada rekli, ali je niste željeli podijeliti s nama. Sjetio sam se toga čim sam vas danas ugledao, ali ja mislim da ste nas tada ipak malo podcijenili. Ili ste nas u to vrijeme smatrali balavim klincima nedostojnih vaših velikih teorija ili je uopće niste ni imali…
Provocirao sam namjerno, tek da izbjegnem razgovor o smrti njegove žene. Kakav Svemir, imao sam ja sada puno drugih, važnijih preokupacija u životu. Najmanje sam očekivao neki njegov ozbiljan odgovor, no prevario sam se. Pogledao me čudno, procjenjivački i potegnuo dubok dim koji je, otpijajući gutljaj kave, lagano ispuštao kroz nos.
– Pa, kad si toliko dugo čekao, evo.
Nasmijao se i zakašljao. Rupčićem je obrisao usta pa nastavio.
– Da bih ti objasnio kako je nastao Svemir od nekud se mora početi. Znaš ono, kao kad na papiru imaš nacrtanu kružnicu, a moraš joj šestarom izračunati opseg. Negdje moraš ubosti vrh, razumiješ?
Gledao je u mene kroz one svoje debele rožnate naočale, a kao da me nije vidio. Polako je ulazio u onaj svoj dobro mi poznati zanos.
– Priznajem, za sada bolje teorije od one Velikog praska nemamo pa ćemo uzeti da je baš taj trenutak bio stvaranje prostora, vremena, materije i energije. Okej. Gle, sve ima svoj početak i kraj, konstanta ne postoji. Ako gledamo tako i Svemir je nekako započeo pa onda, po logici, taj Svemir mora bogami nekako i završiti. I sad, kao što smo prihvatili teoriju Velikog praska jer za bolju trenutno ne znamo, pretpostavimo da postoje i crne rupe. Mislim, danas znamo da one postoje, ali ipak… Idemo onda dalje, u budućnost. Zvijezde će se istrošiti i ugasiti se, bit će sve više crnih patuljaka, neutronskih zvijezda i tih famoznih crnih rupa. Neke od njih će napustiti svoje galaksije i putovati Svemirom ogromnim brzinama, a one druge na periferiji će polako ali sigurno gutati masivne crne rupe u galaktičkim središtima. Teorija i matematika nam govore da će bijeli i crni patuljci kolapsirati u neutronske zvijezde, a ove pak opet u crne rupe.
Pogledao me je kao da se želi uvjeriti pratim li ga pozorno i razumijem li o čemu mi priča.
– Idemo sada još dalje! U neizmjerno dalekoj budućnosti Svemir će se sastojati samo od crnih rupa jer one su zapravo carstva gravitacije i kroz njih ne prolazi ništa. Barem mi mislimo da je tako… One, znamo, svojom gravitacijom proždiru sve. E sad, zamisli najveću crnu rupu u Svemiru. Crnu rupu toliko veliku da je nakon gutanja sve materije u svojoj galaksiji toliko porasla da je dostigla veličinu same te galaksije. Naravno, sada se to čudovište okomilo i na susjedne galaksije i proždire ih šireći se. Nakon milijuna i milijuna i milijuna prožderanih galaksija u vremenu koje se mjeri milijunima svjetlosnih godina ona je toliko porasla da zauzima najveći dio svemira. Nezasitna, još guta i proždire. Nakon što je usisala sve, baš sve galaksije u Svemiru na redu je još ono što je preostalo, razni ostaci pozadinskog zračenja još iz doba Velikog praska, fotoni te razne čestice i antičestice. Gravitacija joj je sada toliko snažna da na posljetku guta i onu famoznu tamnu tvar, onu energiju za koju mi znamo da postoji, a zapravo nismo sigurni. I, pitaš se, što dalje? Pa, proces ide svome kraju, odnosno početku. Gledaj, došli smo do temperature apsolutne nule, kritične temperature. Došli smo do kritične mase crne rupe koja djeluje nezamislivom gravitacijom, a tu je uz kritičan tlak i kritičan volumen kojim ta crna rupa zauzima zamalo pa cijeli Svemir. Približavamo se napokon kritičnoj točki!
Bio je toliko uzbuđen i zanesen da je skoro ustao sa stolice. Baš takvog sam ga pamtio i na predavanjima, strastvenog i zanesenog.
– I zamisli! U neizrecivo dalekoj budućnosti cijeli je Svemir zapravo jedna golema, ogromna i veličanstvena crna rupa, a nasuprot njoj preostaje još jedna, još samo jedna jedina posljednja slobodna čestica. Najmanja čestica koju možeš zamisliti! To je točka!
– Točka?
– Da, točka.
Zastao je i gledao me pobjedonosno.
– Pa sjećaš se, još je Euklid rekao da je točka beskrajno malena jedinica, jedinica koja nema dijelova i ne da se rastaviti. Mi ne znamo što je ona; možda molekula, možda atom ili kvark, možda samo posljednja struna, neutrino ili nešto još manje. Razumiješ? E sad, zamisli tu posljednju, najmanju preostalu postojeću česticu, to Nešto jedino preostalo od našeg Svemira koje napokon biva privučeno i u beskrajnom trenutku vremena dotiče horizont događaja crne rupe. Događa se čudo! Njena najmanja moguća masa ipak je dovoljna da stvori uvjete kritičnog trenutka i napokon – sve se poklopilo, a slagalica se posložila. Ispunjeni su svi uvjeti za novi Veliki prasak! Materija više ne postoji, samo je Gravitacija i Novi Veliki prasak, trenutak kad je Svemir istovremeno i dovoljno malen i dovoljno masivan, odnosno spreman za preobražaj u novi Svemir, u Novi Univerzum. Crna rupa više ne može ništa primiti u sebe i ta jedna jedina najmanja čestica postaje višak, postaje kritična masa koja uzrokuje Veliki prasak. U sikstilijuntom trilijunu bilijuntnog milijuna djelića sekunde stari Svemir ponovno je izrodio Novi!
Otpio je posljednji gutljaj kave, izvadio onu svoju maramicu i obrisao usta, pa nos. Bio je uzbuđen. Kao da nekoga traži, zaokružio je pogledom po stolovima i ljudima oko sebe. Pedantno je smotao maramicu i vratio je u džep hlača.
– Vidiš, sve ovo što se događa uokolo nas stvar je kritičnog trenutka. Uzmi za primjer poplavu. Da bi do nje došlo mora postojati ona jedna kap koja je dovoljna da se rijeka prelije preko nasipa. Ne kap, nego onaj prvi njezin djelić, atom, shvaćaš? Ili lavina, s njom je ista stvar. Kada spojiš vjetar, nagli porast temperature plus novi sloj svježeg snijega; dovoljan je samo jedan nanotitraj snježne površine pa da pokrene klizanje tisuća tona snijega po padinama planine. Mogao bih ti ovdje navesti masu primjera no kritičan trenutak vrijedi za sve. Uvijek se radi o tom jednom jedinom kritičnom trenutku, razumiješ?
Zamišljen, izvadio je novčanicu i ostavio je pored računa.
Sjetno zagledan u novčanik okrenuo je njegovu unutrašnjost prema meni. Nasmiješena, s izblijedjele i ispucane crno bijele fotografije gledala me je lijepa djevojka.
– Dragi moj, objasnio sam ti kako je nastao Svemir, a da me ubiješ i dan danas ne mogu si objasniti zašto me ostavila moja Agata. I to nakon punih četrdeset i četiri godina braka! Pitao sam se milijun puta – koji je to kritični trenutak natjerao na to jer neki sigurno je, ali nisam uspio shvatiti. Ona sama, nikada mi to nije rekla, samo je otišla. I sad, kad je više nema, nikad to neću ni saznati.
Ustao je, dohvatio kaput i spuštenog pogleda uz pozdrav promrmljao:
– Žene, žene…
Oglasi