Gubitnici i priroda radikalnoga gubitka

Il vero possesso del uomo è nelle cose che ha perduto.
(Čovjek istinski posjeduje samo ono što je izgubio)

Piše: Romano Bolković

Opće je mjesto razmišljanja o umjetnosti da je svrha umjetnosti izazvati u čovjeku osjećaj čuđenja. Potrebno je izaći iz uobičajenog, automatiziranog stanja samo-razumljivosti, u kojem se nalazimo kada sebe i svijet oko sebe doživljavamo kao nešto poznato. Drugim riječima, potrebno je svijet pogledati novim očima. Međutim, ukoliko to nije tek formalna vježba, tada moramo pretpostaviti da pojavni svijet doista nije onakav kakvim nam se na prvi pogled čini. Ukoliko ovo uobičajeno gledanje na stvarnost nazovemo ideologijom, onda je zadatak umjetnosti da probije taj ideološki privid i probije se do istine koja se krije iza zavjese pojavnoga. Ono što je poznato, nije samim tim i spoznato. Osjećaj čuđenja donosi sa sobom nešto vrlo opasno i bolno: gubitak prirodnog odnošenja prema stvarima. Zato je potrebno promisliti o karakteru tog gubitka.

Radikalni gubitak, za razliku od običnog, uključuje spoznaju da ono što smo izgubili zapravo nikada nismo ni imali. U tome je paradoks, jer takav se gubitak dijelom pokazuje kao najstrašniji gubitak, a dijelom kao negacija gubitka, pa dakle uopće i nije gubitak. Čovjek ne može izgubiti ono što nikada nije imao, jedino što tako gubi je privid. Gubitak privida, međutim, mora se smatrati dobitkom. (Samoubojice ne gube život, one si ga ne oduzimaju, nego samo razgrću privid da su ga ikada imali!).

Glavi lik prvo gubi svoju ženu, koja pogiba u avionskoj nesreći. To je “običan” gubitak. Međutim, okolnosti nesreće dovode do spoznaje da ga je žena varala sa ljubavnikom. Sada je to radikalni gubitak, jer junak ne samo da je izgubio svoju ljubav, nego je ujedno i saznao da je nikada nije ni imao. Ova ponižavajuća spoznaja, koja njegov život pretvara u farsu, utoliko je bolnija, jer je protagonist policijski detektiv, čovjek čiji je posao da istražuje istinu iza privida normalnog života.

Ono što je ovdje važno primijetiti je nužnost ovoga slijeda. Radikalni gubitak slijedi za običnim. Moglo bi se naime misliti da su ova dva gubitka samo dvije različite i međusobno neovisne vrste gubitka, pa da nije neophodno da jedan slijedi za drugim. Tako bismo mogli zamisliti da protagonist saznaje za nevjeru svoje žene, a da tome nije prethodila njena smrt. Ne bi li i u tom slučaju takva spoznaja predstavljala radikalni gubitak? U tome se upravo krije suštinska poanta: da bi radikalni gubitak imao svoj radikalni učinak, mora mu prethoditi onaj obični, inače se njegov radikalni karakter gubi. Ovdje vidimo kako djeluje mehanizam dvostruke negacije: radikalni gubitak je gubitak gubitka, i u tome je njegova prava priroda.

Kaže se da čovjek ne zna cijeniti ono što ima, ili da vrijednost stvari nauči tek kada ih izgubi. U kontekstu radikalnog gubitka, međutim, čovjek trpi dvostruku krvavu lekciju: ne samo da mora naučiti vrijednost onoga što je izgubio, već također mora naučiti da je i sama ta vrijednost bez vrijednosti. Junak filma proživljava dvostruku smrt svoje žene: prvo ona umire prirodno, a drugi put simbolički. Simbolička smrt, za razliku od prirodne, ima retroaktivno djelovanje, ona otkriva nešto o prošlosti. Prva smrt donosi bol, a druga poniženje. Ako istina oslobađa, onda je cijena te slobode strašna: ne samo da je junak oslobođen od predmeta svoje ljubavi, on je također oslobođen i od samog osjećaja ljubavi, dakle od jezgre vlastitog bića. Što mu uopće ostaje? Moglo bi se reći da je na taj način junak dospio do istinske slobode, postao je subjekt. (Da stvar bude gora, on nije ponižen samo privatno, već i profesionalno: detektiv koji je previdio ono što su svi drugi znali!)

Možda je to karakter moderne tragedije: kad izgubi ženu, junak postaje tragični lik, ali kad sazna za njenu nevjeru, njegova se tragedija pretvara u farsu. Kada bi on i u tim okolnostima ustrajao na ljubavi prema svojoj mrtvoj ženi, time bi dosegnuo pravi pojam ljubavi, ali bi istovremeno izgledao kao smiješni slabić. Pitanje koje se ovdje postavlja je isto ono koje u filmu “Matrix” artikulira Cypher, lik koji očito upućuje na mitsku figuru Lucifera: “Neznanje je blaženstvo!” Cypher je sklopio dogovor sa agentima matrice, po kojem će za svoje usluge (izdaju svojih suboraca) biti nagrađen povratkom u matricu, zajedno sa potpunim zaboravom istine. Isto bi se pitanje moglo postaviti i za junaka Pollackovog filma: ne bi li bilo bolje da nikada nije saznao istinu? Freud je definirao ljubav kao “precjenjivanje objekta”, i ta definicija dobiva svoj puni smisao u ovom kontekstu. Ako je ljubav doista slijepa, kako se kaže, nije li njeno slijepilo moć da se pređe preko neugodne istine? Ili je možda upravo to slabost da se čovjek suoči sa radikalnim gubitkom?

Oglasi