Aljoša Pužar: Zašto sam potpisao “deklaraciju”?

1. Jer znam da će dići tlak nacionalistima a priori, te, kako slabo znaju precizno čitati, a posteriori. Čekam pjenu i zapjenjenost. I priču o SFRJ ili tako nešto… a to je i dosadno i zabavno, kako se uzme. Već je krenulo… hehe. Drugo, mogla bi dići tlak i jugoslavenskim nacionalistima (unitaristima, integralistima) gdje ih još ima, jer se ne zalaže za uniformiranje i poništavanje osobnosti pojedinih varijanti (bilo “terenskih”, bilo standardnih). Ne promovira nikakve državne i politicke tvorevine i za njih vezane jezične politike (iz moje perspektive dakle ni hrvatske ni jugoslavenske ni istarske ni neke druge) nego govori o jeziku kao živoj i realnoj tvari kod koje se razlikuju mnogi slojevi, od kojih su neki i osnovicom standarda, neki su standardni, a neki su dijelom nastali iz standarda, poput npr. govora štokaviziranih kajkavaca.

Do Jugoslavije, iskreno, dosta malo držim, makar sam imao vrlo lijepo djetinjstvo, i uopće malo držim do svakog drugog sličnog konstrukta, poput hrvatskog, srpskog, engleskog, britanskog i ostalih. Oni su plod živih kulturnih, političkih, sociolingvističkih, ekonomskih itd. procesa i nipošto samorazumljivi ili “bogomdani”. Proizvode žrtve i lomove u nečijem interesu i to je to. Dobar primjer je ova karikatura Hrvatske. Identiteti su sekundarni. Banalno je to ponavljati, ali…. Netko može biti Englez (mada je prije bio Kelt, Viking, Norman /pofrancuženi Viking/ i još koješta), pa onda postane Englez-Britanac, pa na kraju Australac, pa sve to u pišljivih tristotinjak godina. A netko može biti konstruirani Talijan (recimo bivši etnički a sada samo regionalni Sicilijanac) i u samo pedesetak godina po doseljenju već biti konstruirani Australac. Sin mu se preseli u London i za dvadesetak godina je Britanac. Dakako, mnogi ostanu i opstanu dulje, poput Roma, Mozarapa…no to se ne odnosi na većinu. Zašto ljudi zamišljaju da je to drugačije u ovoj regiji (“regionu” haha) u kojoj takvih valova i promjena zna biti čak i više no drugdje, to mi nikad neće biti jasno. Radi se o mitskoj svijesti i narcizmu malih razlika. Striktno gledano, mi nismo tu od stoljeća sedmog. Nego od pećine. Ili od nedavno. Ili sve to skupa, pa još nešto. Uglavnom, trenutno smo svi ovdje u RH dominantno štokavci, što zbog Turaka, što zbog Ljudevita Gaja, što zbog Ivane Brlić Mažuranić i Miroslava Krleže, što zbog osnovne škole, što zbog Branka Kockice, što zbog napasne dinarske DNA haha, tkoznačega, štokavska je bila JNA, štokavski su tzv. branitelji iz domovinskog rata, štokavac je Tuđman iz kajkavskog sela, štokavac je Dežulović iz nekoć čakavskog Splita… Dakako, možemo i jesmo i mnogo toga drugog. Recimo čakavci, torlaci, kajkavci, poengleženi kozmopoliti, bilingvalci, poligloti, esperantisti, govornici znakovnog jezika… Uloga je deklaracije, kako ju ja vidim, da slavi kompleksnost i slojevitost, te da jasno kaže da je realno stanje stanje zajedništva u protočnosti, a ne da jednu fikciju granice zamijeni drugom fikcijom granice.

2. Kao kroatist potpisao sam jer me pravovjerni nacionalistički kolege nisu uspjeli uvjeriti u tronarječnu osnovicu hrvatskog i dvonarječnu osnovicu srpskog standardizacijskog procesa mada o njoj vole govoriti. Čakavski i kajkavski govori među Hrvatima i torlački govori među Srbima (ako ćemo pravo: jezici) nisu zapravo integrirani na način na koji bi to hrvatski i srpski nacionalistički standardolozi htjeli prikazati, osim striktno regionalno, i dokazi o toj eventualnoj integraciji su nekonzistentni, a često i posve izostaju. Ti jezici su potiskivani, i premda ih se često slavi, a ta slavlja često imaju i nacionalni predznak, to ne znači da su ravnopravan dio osnovice za standardizaciju. Dapače, jako u tome zaostaju čak i u odnosu na neke izumrle i strane jezike. Postojali su povijesni protostandardološki pokreti prave tronarječne integracije poput onih u feudalnom i kulturnom sistemu Zrinskih i Frankopana ali nisu preživjeli kasnije procese, osim lokalno. Pored toga, unutar samog štokavskog, razlika između novoštokavskog i potisnutog staroštokavskog zanimljiva je dijalektološki ali ne baš i standardološki.

3. Dakle, kako proizlazi iz točke 2, jezik kojim govorimo u ovih nekoliko zemalja i u emigracijama iz tih zemalja je navlastito štokavski južnoslavenski jezik poznat pod nekoliko imena. (Nazivaju ga narječjem iz perspektive ovog ili onog standarda, no svako narječje, pa i najmanji dijalekt ili mjesni govor je “jezik”, lingvistički sistem za sebe, bez obzira u što ga se svrstava i čemu je srodan i čemu je poslužio). Ili točnije, naš jezik je dominantno novoštokavski, kojeg se standardiziralo i još ga se standardizira u nekoliko varijanti koje onda (povratno) utječu na svakodnevni govor stanovnika. No, kako je i standardizacija dijelom bila tim zemljama zajednička, razlika koje bi se školama i medijima ucijepile i raspršile u substandardne stilove još je premalo da bi se govorilo o zasebnim jezicima. Od toga nas dijele stoljeća. Povijesno gledano, radilo se o naglom prodoru i širenju štokavskog, pomognutom otomanskim osvajanjima, ali to može biti nacionalistički protuargument samo unutar mitske svijesti koja konstruira i zamišlja unazad ili unaprijed. Ja mogu zamišljati situaciju u kojoj Pužari opstaju u čakavskom bihaćkom kraju i nikad ne stižu u Istru u 17. st. da se tamo pridruže malo drugačijim čakavcima i ostalima… mogu čak zamišljati da su se odcijepili 1848. i polako proveli vlastitu standardizaciju (kao, dijelom, gradišćanski Hrvati) i da nikad nisu prihvatili štokavski val… no to je stvar fantazije. Jezik moje (hrvatske) obitelji štokavski je, snažno obilježen čakavskim, venetskim i ostalim regionalnim blizinama, nasljeđem i dodirima, ali i drugim blizinama i dodirima (burek i ligeštul), te ponajviše hrvatskom standardnom varijantom štokavskog koja je, kao i svaki standard, stvar horizontalnog povezivanja (nametnutog “vertikalno”), uniformiranja i uopće konstrukcije imaginarnih zajednica. On je i jezik jedne klase (opstane escajg, ali ne i plašćenica). I stalno se mijenja, te nije ni muzealija, ni svetinja, ni naljepnica.

4. Deklaracija ničim ne potiče narode koji štokavskim jezikom govore da ga prestanu zvati zasebnim imenima (uključivši tu i hrvatsko i jugoslavensko i crnogorsko i marsovsko i svako drugo) ili da ga prestanu standardizirati kako žele. Dapače, mene ne bi smetalo da hrvatska tronarječnost (a i sva tri pisma) dobiju vremenom bolju standardološku poziciju jer navijam za potisnute jezike i pisma, ali bi me još više radovalo da se živi jezici prestanu nasilno i naprasno i preko noći razdvajati i spajati kako se kojoj ratobornoj eliti i njenim kućnim lingvistima svidi. Na puriste gledam kao na seksualne puritance. Gadi mi se njihov tanato-impuls. Smatram ga nekrofilnim. Tražim da se govornici ove ili one varijante ili lokalne mješavine prestanu diskriminirati i maltretirati, samo zato što su doživjeli i jedva preživjeli ovu tragikomičnu (ali više tragičnu) tranziciju pod krinkom nacionalne emancipacije, a u interesu kapitala.

5. Poštujem stav kolegica i kolega koji deklaraciju nisu htjeli ili mogli potpisati i ne smatram to tragedijom nego legitimnim odabirom. Tragedija je kad se ljude prisiljava, kad im se prijeti, kad ih se isključuje. A toga ima na svim stranama i u svim klasama. Više me uznemirava prostor koji će se ovih dana dati nargumentiranim lupetanjima, no preživjet ćemo i to.

Oglasi