Petar Pismestrović: Malo o razlikama hrvatskog i srpskog iz vlastitog iskustva

Moji prvi zagrebački dani

Kad sam došao u Zagreb govorio sam ekavicu, neku vrstu „sremskomitrovačkog dijalekta“, tako da sam stršao gdje god bih se pojavio. Pošto je to bila jesen godine u kojoj je počelo i ugašeno „Hrvatsko proljeće“, morao sam paziti gdje, što i kako govorim, da me ostaci onih, kojima je bilo jako važno kaže li se kruh ili hleb, mlijeko i mleko, belo ili bijelo…, pitali otkud dolazim i prebrojavali mi krvna zrnca. Dakle došao sam u neko vrijeme kad bi se to moglo nazvati hrabrošću, iako tada to nisam ni znao, niti o tome razmišljao. Ono što sam prvi put u životu čuo bila je riječ nacionalizam. U mome gradu toga nije bilo, a ako i jeste, ja to nisam primjećivao. I sad okružen takvim pojavama počinjem doživljavati različite, najčešće komične situacije.

Većini mladih je bilo svejedno kako pričam, pa sam ubrzo stekao nove drugove, prijatelje i simpatije. Ipak, ponekad mi se dešavalo da me netko ispravi i tako pokaže granicu moga neznanja. Jednom mi moj frend, s kojim sam tih početnih godina često razgovarao, u žaru razgovora kaže: …daj, kaj kenjaš? U slijedećoj rečenici ja mu uzvratim : Ne seri. On se uvrijedio. Pitam ga što se ljuti, a on kaže da kenjanje i sranje nisu isto. Kad se kaže “kaj kenjaš” to mu dođe kao ono “ma što pričaš”, a ono ne seri, je fiziološka radnja. Gledao sam ga u čudu osjetivši da, ipak postoji razlika u duhu jezika.

Drugi primjer iz tramvaja. Velika gužva, ljudi nervozni, pa netko iza mene viče : Pomaknite se naprijed, ja se okrenem, a on će opet: Recite onima ispred vas da se pomjere naprijed. Ja, hajde da poslušam, i odmah kiks. Viknem: Mrdnite napred, a čovjek ispred mene kaže: Stoka se mrda u štali, ljudi se pomiču. Uh, jebem ti, pomislim postiđeno, baš je težak ovaj hrvatski, nikad ga neću naučiti.

Oglasi