Etikete iz kratke pameti

Fotografija: Jovica Drobnjak

Kako su Picasso, Neruda i Krleža, kao ljevičari antifašisti, postali “idioti”

Piše: Vlado Vurušić (Jutarnji)

Ivan Zvonimir Čičak, predsjednik institucije koja bi se trebala boriti za ljudska i građanska prava, Hrvatskog helsinškog odbora (HHO), nedavno je na promociji knjige “Kratka povijest komunizma (za nekomuniste)” rekao da su Picasso i Neruda idioti jer su oni, po njegovu mišljenju, glorificirali komunizam, da bi nešto kasnije, u jednom intervjuu, iz istih razloga “idiotima” pribrojio i jednog od najvećih hrvatskih književnika, Miroslava Krležu.

No, za današnju Hrvatsku tako govoriti o svjetskim i nacionalnim veličinama, koji su ljevičari antifašisti, nije čuđenje u svijetu. To se uklapa u opću atmosferu revizije i lažiranja hrvatske povijesti i političke prošlosti ovog naroda. Je li to najava da će se i takve veličine, ali “idioti” opasni za političku čistoću hrvatske nacije, kao što je nabrojani trojac, izbaciti iz udžbenika, galerija, knjižnica i pamćenja, jer su nepodobni, a oni koji njihovo djelo i dalje budu proglašavali velikim i značajnim bit će nehrvati, jugonostalgičari i komunjare? No, sjetimo se kako su ti “idioti” prošli u nacifašističkim režimima, od progona do spaljivanja i zaborava.

Pablo Picasso, jedan od najvećih umjetnika u povijesti, morao je spašavati živu glavu pred fašizmom. Pablo Neruda, veliki čileanski pjesnik, umro je pod nerazjašnjenim okolnostima kada je na vlast u njegovoj zemlji krvavim pučem došao general Pinochet. Nazivati takve veličine idiotima zbog ideološkog neslaganja isto je kao kada su sovjetski inženjeri ljudskih duša govorili da samo idioti hvale demokraciju, jer je na njihovim rukama krv Hirošime. Čičkova izjava, kao kamena s ramena, nije čudna u doba Plenkovićeva oportunističkog Povjerenstva za suočavanje s prošlošću, koje će propisivati što je podobno, a što ne u našoj povijesti bez obzira na povijesne činjenice, kao da su u pitanju upute za slaganje kockica pa ćemo slagati povijest po dnevnopolitičkoj mantri.

 Problem je intencija da se ustaštvo kao “hrvatsko” relaksira, a partizanstvo kao, navodno, nehrvatsko sotonizira. Hrvat u današnjem novogovoru znači – desničar, antikomunist, tradicionalist, onaj koji smatra da je poklič “ubij Srbina” tek marginalni nestašluk, konzervativac kojem je gay bolesnik, koji smatra da žena nema pravo na izbor, da je NDH hrvatska država, a ustaški režim nije bio zločinački, to su tek neutemeljena opanjkavanja ljevičara. Ako se ne uklapaš, to znači samo jedno – ti nisi Hrvat. Nameće se normativ, sličan “idiotstvu” Krleže, da su na Bleiburgu stradali Hrvati kao takvi, a ustaše se nazivaju “hrvatskom vojskom”, mada su to uistinu bili hrvatski partizani. Ali to nije povijesno ni etnički točno. Na Bleiburgu, za razliku od Jasenovca, nitko nije ubijan zbog svoje nacionalnosti ili vjere.

Hrvati su (žao mi je) većinom bili partizani, a u manjini ustaše! Slovenski umjetnik “idiot” Gal Kirn kaže: “Floskulom totalitarizma trebali bi izjednačiti partizane i fašiste, što je kompatibilno s europskim projektom izjednačavanja komunizma i fašizma. Trebali bismo zaboraviti zbog koga smo i zbog čega imali žrtve koje su pale za antifašizam i socijalnu revoluciju, zaboraviti da partizanskog otpora ne bi bilo bez fašističkog terora. Zato je vrlo delikatno kad govorimo o pomirenjima i treba se pitati s kim ili s čim se mirimo? Treba biti vrlo precizan u tome tko je i zašto započeo rat i doveo do okupacije i lokalne kolaboracije”.

Oglasi