Božica Jelušić: VIRGINIA

VIRGINIA

Kad se ono utopila Virginia u onoj rijeci Ousse,
u kaputu od tvida,džepova punih kamenja,
dan je bio običan, svjetlo olovno, voda ledena.
Što su radile alge, što riječni račići, što amebe,
to više nema značaja. Zasigurno je Leonard
doručkovao zobenu kašu, popio čaj bez šećera,
odvukao se u tiskaru, utisnuvši u ono blijedo čelo
jedan beskrvni cjelov.

Uglavnom, tamo gdje ona miruje, tišina dosiže
himalajsko savršenstvo, svoj krasopisni otisak.
Ja preživljavam na mrazu, u praznini,a buka
zaista biva paklena. Tu stalno netko nešto hoće,
ljudi pišu iz dosade, o bilo čemu. Nepoetične pjesme.
Cvatu breskve, susjedi ruše bagreme prije listanja,
ptice naprosto luduju od ljubavi za suncem.

Dosižem njene godine.Nevoljko vučem crte
u staroj bilježnici. Predugo to već traje, ta mlakost,
bestrasna radna obaveza u kutu svakodnevnice.
Za sada stojim na brijegu, a rijeka je daleko.
Nad njom nadlijeće ledena ptica, vodomar,
lomeći škarastim kljunom sve kosti žive ribe.
Kad koja pukne, trgnem se, kao vodom oparena.

Kad se ono utopila Virginia, sve se obično okrenulo
posve naglavce, u uron, i mir je konačno bio dosegnut.
Njene prozirne, akvamarinske oči, na dnu su vidjele
neotvoreno pismo:

I’d better stop now or I should write you too wild letter
of love and longing*.

————————————————————————————–

*Bolje da prestanem jer bih ti mogla napisati previše strašno pismo o
ljubavi i čežnji. ( V. Sackville-West, pismo V. W. Berlin, Januara 1929.)
28. ožujka 2017., Flora Green

Oglasi