Stevo Basara: U Bulgakova kratke noge

Otopio se na pločniku iza solitera sav polarni led.
Ja i dalje mislim i vjerujem da fama o globalnom proljetnom otopljenju počiva na volji alkoholičara i njegovoj stegnutoj čeljusti u koju nije ušla kap alkohola još od protekle pijane noći.
Na ugašenoj uličnoj svjetiljki drijema kvintet dalmatinskih galebova.
“Daleko su od doma!”, progovara Master, progovara Margarita.
Moje mačke se kunu da Bulgakov laže čim zine.
Nije bitno, u laži su i onako kratke i zdepaste noge, spuštenog dupeta stvorenog za sitne onanije.
Kud odlazi ovaj brod?
Pitam usnulo nebo jarko crvene, menstrualne boje.
Stavljam bele oblake kao higijenske uloške brižno, materinski, podučavam ga kako to učiniti diskretno u punom nužniku pijane ženskadije.
Svi znaju da je nebo tranvestit srednjeg, neodlučnog, adolescentnog roda, osim mene.
Ja znam što ja znam: da je muškarac i otac i majka i da se mijenja bez prestanka.
Okâdi je tamjanom Amfilohije.
Imaš iščašeno ime, trebaš da ti ga namjeste kao ključnu kost oni sa kirurgije.
Još pola sata do liturgije, sveta Parskeva udara u drvenkurac pozivajući uspavane monahinje da se krmeljave zeru pričeste.
Kako bi volio da sad naidje kraj.
I vi bi kraj.
I bi kraj.

Oglasi