GLAZBA NA KOSTIMA

post image

Glazba na kostima ili „bone music“ naziv je za improvizirane gramofonske ploče koje su se snimale na iskorištenim rendgenskim snimkama ljudskih kostiju, lubanje, šaka ili femurne kosti, pa pretvarale posebnim strojevima za snimanje u gramofonske ploče

Piše: Neven Vulić (Prosvjeta)

Danas nam se sve čini dostupnim i teško je zamisliti kako je to kad je glazba zabranjena, i kako je to kad se određeni izvođač ne smije slušati, pod prijetnjom kazne ili zatvora, jer nije podoban. Teško je pojmiti i državnu cenzuru, ali i apsolutnu nestašicu – toliku da potrebnih sirovina za proizvodnju nečega, primjerice glazbenih ploča od vinila – jednostavno nema.

Srećom, ljudski se duh u takvim situacijama sposoban ingeniozno i brzo prilagoditi.

U bloku država SSSR-a, u razdoblju nakon II. svjetskog rata, nije se moglo legalno nabaviti proizvode koji su imali ikakve veze s popularnom američkom, pa čak i zapadnom kulturom, jer je to jednostavno bilo smatrano dekadentnim i nepoćudnim, usmjerenim protiv službene ruske postratne komunističke ideologije.

Naravno, razlozi za to bili su očigledni. Rusi su se krvnički iscrpili u ratu s nacističkom Njemačkom, pa je sukladno tome i ruska poslijeratna pobjednička emocija bila poprilično jaka i cenzorski nastrojena. Nakon katastrofalnih stradanja, poput onih u Lenjingradu, napokon su se oslobodili nacističkog agresora, osvetili i vojno proširili vlastiti teritorij, no odnosi s donedavnim ratnim saveznicima postajali su sve zategnutijima.

I prije kraja II. svjetskog rata odnosi Sovjeta i ostalih europskih i svjetskih saveznika snažno su deteriozirali. Razlozi su između ostalog bili poljska vlada u egzilu, Jugoslavija, i pitanje suradnje s ostalim saveznicima u Berlinu, tijekom tzv. Berlinske blokade (1948-49), koja se smatra službenim početkom Hladnog rata.

Oni koji nisu željeli sudjelovati u pobjedničkoj paradi i pokoravati se sovjetskim pravilima, bilo da se radilo o nekadašnjim saveznicima, bilo da se radilo o samim Rusima koji se nisu dovoljno radovali ruskoj pobjedi, svi su oni postali nepoželjni, pa tako i njihova glazba.

Музыка на рёбрах

Popis ruskih glumaca, pjevača i umjetnika koji se nakon završetka rata nisu htjeli preseliti na ruski teritorij poprilično je velik, i upravo zbog takvog stava, koji je protumačen kao izostanak podrške sovjetskom uspjehu, djela mnogih od njih bila su zabranjena, pa makar ne imala nikakvu političku premisu. Također su i mnogi predratni ruski umjetnici zabranjivani, kao i oni koji su ostali unutar Rusije, ali su odjednom postali nepoćudni, primjerice zbog seksualnosti.

Tijekom kasnih 40-ih, 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća albumi glazbenika iz emigracije, primjerice pjesme Pjotra Leščenka ili Aleksandra Vertinskog, mogle su se pronaći samo na crnom tržištu, ukoliko ih je netko prokrijumčario na područje SSSR-a. Distribucija i javno puštanje takve glazbe bili su izričito zabranjeni.

Elvis, Beatlesi, Bill Haley, Rolling Stonesi, Beach Boysi, Chubby Checker, svi su oni unutar SSSR-a također bili smatrani lošim utjecajima, baš kao i ostatak rock, jazz ili boogie-woogie glazbe. Zabranjivani su i cijeli glazbeni ritmovi, poput tanga i fokstrota. Plesni koraci fokstrota navodno su previše podsjećali na muškarca i ženu koji vode ljubav.

Ako se zabranjena glazba i mogla nabaviti na gramofonskim pločama unutar država SSSR-a, takve ploče bile bi skupe, uz to što su bile i jako dobar razlog za zatvor, pogotovo za dilere takvih sadržaja. Zapadnjačke ploče najčešće bi u SSSR stizale preko satelitskih država, poput Mađarske. Uza sve, niti snimanje vlastite glazbe nije bilo dozvoljeno. Za sve se trebalo tražiti odobrenje države.

Glazba na kostima, ili „bone music“, samo je jedan od mnogih naziva za improvizirane gramofonske ploče koje su se snimale na iskorištene rendgenske snimke.

Dakle, rendgenske snimke ljudskih kostiju, lubanje, šaka ili femurne kosti, pretvarale bi se posebnim strojevima za snimanje u gramofonske ploče – i upravo to je i ono što ih i danas čini toliko popularnima – izuzetno neobičan, čak i nadrealan izgled.

Glazba na kostima nazivala se raznim drugim sleng imenima: „rebra“ („Ribs“, „рёбра“), „glazba na rebrima“ („music on ribs“, „Музыка на рёбрах“), „jazz na kostima“ („Jazz on bones“, „Джаз на костях“), „kosti“.

Falsifikatori su koristili iskorištene rendgenske snimke jer pravi vinil nije bio raspoloživ, niti je bio jeftin, ukoliko se i mogao nabaviti.

Bolnice su, naravno, morale slijediti državne propise, od kojih je jedan određivao da se svakih godinu dana nagomilane rendgenske snimke moraju uništavati jer su lako zapaljive i predstavljaju požarni rizik. One su se mogle kupiti za siću, ili čak pronaći u smeću, ukoliko bi ih određene bolnice bacale. Zatim bi se izrezale škarama u oblik kruga, veličine originalnog predloška s kojeg bi se presnimavalo, a rupicu u sredini, kojom bi se takva ploča centrirala na gramofonu, probušili bi upaljenom cigaretom.

Zvuk sipljenja pijeska

Nekadašnje rendgenske snimke tako bi postale improvizirani nosači glazbe, uz pomoć posebnih uređaja, primjerice starih fonografa koje bi vješte ruke falsifikatora pretvorile u snimač. Takvi snimači presnimavali bi glazbu u stvarnom vremenu, uglavnom u brzini od 78 okretaja u minuti. Dakle, koliko je trajala jedna strana ploče – toliko je trebalo glazbi da se presnimi. Proces se nije mogao ubrzati.

Kvaliteta bone music-a nije bila impresivna: osim što su takve ploče bile jednostrane, netom presnimljena rendgenska ploča nudila je osjetno lošiju kvalitetu glazbu od one na vinilu, a takvi diskovi su se mogli slušati samo desetak puta.

Tadašnji korisnici glazbe na kostima svoj su vlastiti glazbeni doživljaj takvih snimki opisivali kao da je napola snimljen zvuk sipljenja pijeska, a napola zvuk glazbe.

Po knjizi Artema Troitskija iz 1987. godine „Back in the USSR: The True Story of Rock in Russia“, glazba na kostima često je sadržavala i iznenađenje za slušatelje: nekoliko sekundi svirao bi američki rock’n’roll, a zatim bi se ruski glas narugao govoreći: „Tako, mislili ste da ćete poslušati najnovije američke zvukove, ha?“, zatim bi ih ispsovao, i nastupila bi tišina.

Navodno je sve pokrenuo Poljak koji je 1946. godine stigao u Lenjingrad – Stanislav Filo – koji je tamo pristigao s Telefunken snimačem koji je u Njemačkoj pokupio kao ratni plijen. Umjesto igle, taj je uređaj imao rezač koji je mogao urezivati razne zvukove, glazbu ili glas, na gramofonsku ploču. Uskoro je Filo dobio odobrenje da otvori dućan, a jedna od stvari koje su se mogle tamo kupiti jest i snimka vlastita glasa, kao suvenir, za nekoliko rubalja.

Posao mu je uspio iz drugog razloga, ne zbog snimanja glazbenih suvenira. Uvečer je ilegalno presnimavao ploče. Postao je falsifikator koji je zaljubljenicima u glazbu prodavao strane i zabranjene albume.

Ruslan Bogoslovski, zaljubljenik u tango, upoznao se s Filom i postali su prijatelji. Želju da i sâm posjeduje takav stroj za snimanje glazbe Bogoslovski je uskoro proveo u djelo. Nakon što mu je Filo odbio prodati svoj stroj, Bogoslovski je detaljno proučio Telefunkenov uređaj za snimanje, i uz pomoć svog oca, koji je bio poznati strojar s vlastitom radionicom, proizveo je svoju kopiju, na selu.

Uskoro je Filo počeo gubiti promet jer je stroj kojeg je proizveo Bogoslovski radio jako dobro, a Bogoslovski je oko sebe okupio mnogo prijatelja, i odlučio svoj stroj u više navrata kopirati, kako bi se proširio.

Njegova družina poznata je pod imenom „Banda zlatnog psa“ i navodno su prvi koji su imali takav biznis u Sovjetskoj Rusiji. Glazbu su presnimavali na rendgenske snimke jer boljeg i jeftinijeg materijala nije bilo raspoloživog.

Postali su poznati, pročulo se za njihov biznis i počeli su se širiti, u Moskvu, Kijev, Odesu. Uskoro se zainteresirala i država, pa su 1950. uhićeni svi koji su se time bavili u Lenjingradu.

Bogoslovski je osuđen na pet godina u gulagu, a njegov kolega Boris Tajgin, koji je snimao i svoje pjesme, dobio je dvije godine kazne više od Bogoslovskog upravo zato jer je stvaranje vlastite glazbe, bez dozvole, smatrano gorim prekršajem od presnimavanja tuđe, pa makar bila i zabranjena.

Srećom po utamničene falsifikatore i ostale zatvorenike, nakon malo više od dvije godine umro je Staljin i proglašena je opća amnestija.

„Huliganski trend“

Bogoslovski je pušten iz zatvora, vratio se u Lenjingrad i ponovno je započeo stari posao. Uskoro su ga ponovno uhvatili, pa je proveo još dvije godine u zatvoru, gdje je cijelo vrijeme razmišljao samo o tome kako da usavrši tehniku presnimavanja. Kad je izašao iz zatvora, vratio se starom poslu, i onda su ga opet uhitili. Kad je po treći put izašao iz zatvora, svijet se već promijenio, ali pogotovo Rusija. Država je dopustila korištenje snimača koji koristi magnetne trake, novi medij postao je svima dostupan, i to je bio kraj ere glazbe na kostima i presnimavanja na rendgenske snimke.

Cenzorski pristup širenju zabranjene glazbe naposljetku je 1958. godine doveo do izglasavanja posebnog zakona koji je zabranjivao kućnu produkciju snimaka „kriminalnog huliganskog trenda“. „Huliganski trend“ odnosi se na pripadnike stilyagi pokreta (od ruske riječi „stil“, koja znači isto i kod nas), a označava supkulturu sovjetske mladeži koja je bila poznata po tome što je prihvatila zapadnjačke stilove oblačenja i plesa.

Underground mreža distributera i proizvođača glazbe na kostima nazivala se i roentgenizdat. Naziv je analogan samizdatu koji je također širio cenzurirane publikacije po bloku sovjetskih država, dok je roentgenizdat u vrijeme najveće popularnosti brojao milijune prodanih ploča sa zapadnjačkom glazbom.

Dok su se neki upustili u posao s glazbom na kostima samo iz financijskih razloga, velik broj distributera time se bavio jer su glazbu voljeli, jer su bili audiofili i željeli su da i drugi slušaju kvalitetnu glazbu, što god žele i kad god žele, bez obzira na nametnutu cenzuru. Naravno, u radu usmjerenom protiv službene i proklamirane ideologije sasvim sigurno bilo je i nečeg prilično uzbudljivog – propisna doza opasne protudržavne subverzije koja je sudionike mogla koštati zatvora.

Cijena jedne ploče na rendgenu bila je dosta niska. Ako je dvostrana gramofonska ploča koštala 5 rubalja, jednostrana kopija na rendgenu mogla se nabaviti za jednu rublju. Uza sve to, takve ploče bile su i jako mekane, pa ih se nekoliko desetaka moglo saviti i sakriti pod odjeću, u rukave ili druga mjesta, i tako ih dilati na određenim lokacijama, u tamnim uličicama, parkovima, uhodanim i poznatim lokacijama.

Ilegalne ploče kupovale su se i prodavale na jako sličan način kao što se danas prikazuje dilanje droge: vadile su se ispod kaputa i diskretno mijenjale za novac ili bocu votke, što je također bilo sredstvo plaćanja. Danas su primjerci takvih snimki na kostima cijenjeni i mnogi ih skupljaju.

Za nedavan skok u popularnosti glazbe na kostima možda je i najzaslužniji britanski umjetnik i antikvar Stephen Coates, glazbenik u bendu „The Real Tuesday Weld“, koji se time počeo baviti prije desetak godina, nakon što je naišao na primjerak takve ploče na buvljaku u ruskom Sankt Peterburgu. Pristigao je sa svojim bendom da održe koncert i u međuvremenu lutao po gradu. U jednom trenutku je na sajmu naišao na nešto što nije znao što je točno – gramofonska ploča ili rendgenska snimka. U sljedećih nekoliko dana cijela priča o bone music-u se rasvijetlila, a on je počeo istraživati o fenomenu glazbe na kostima.

Jedan od rezultata Coatesovog rada je snimanje dokumentarca „The X-Ray Audio“, u suradnji s Paulom Heartfieldom, ali i postavljanje istoimene izložbe 2015. godine u umjetničkoj galeriji „The Horse Hospital“, u središnjem Londonu, nakon koje je niz novina popratilo ovaj neobičan društveni fenomen, uključujući i prestižni list „The Guardian“.

Oglasi