Vesna Parun: Balada Prevarenog Cvjeća

Balada Prevarenog Cvjeća

Upravo bijaše procvala kozja krv na nasipima.
Zašumjelo je zlatom meketavih stada
polje zeleno u zatišju.
Dječaci su se izuli
da ne bi pogazili tratinčice.
Bila je topla nedjelja,
kad lastavice iz modrina stižu.

Bijelu je mrežu razapeo pauk
od kraja na kraj mirisavog borika.
Tko bi mislio na tugu neokrečenih soba
i na mrtvace!
Djeca nikako ne vjeruju
da će zemlja progutati tijelo.

Na obzorju je crn dim.
Kažu da vojska ide.
Čije su rumene njive,
čiji su prozori na brijegu?
Zvone zvona široko, zvone u tratinčici,
u pogledima ljubičaste boje.
Zašto je pauk razapeo mrežu, a vojska ide?
Ah, pročitajte zvučnu bajku cvijeća, oblaci, braćo!
U otplavljenim snjegovima
još se poznaju stope srndaća
i šumor crnogorice slobodnim visinama vijori.
Kažu da zloduh plaši mjesečinu
bliještećim reflektorom očiju.
Zašto ne pođu kući dječaci s nišanom od pređe?
Neka puste natrag ulovljene bumbare
i neka bježe, bježe.
Zloduh hoda po mjesečini.
Dječaci razvezuju zmaja, a vojska ide.

Stotinu malih čekića kuju zlatne tulipane.
Ništa ne sluti slijepa ličinka.
Jedino dijete ima oči.
Nesretno dijete!
Vidjet će oca obješena
o šljivu bijelu u dvorištu,
njihovu šljivu.

Jučer je procvala kozja krv na nasipu,
a danas je bubnjarska vatra uništila cijelo proljeće.
Zvoni niz mirne proplanke,
zvoni na uzbunu cvijeću.
Hitac je zbunio vjevericu.
Srnuli su dječaci u čamce vezane o obalu,
ali nije ih pustila straža.
Uđite brzo u mravinjake, utrnite svijeću.

Skrivena torpeda poharala su ribolove.
Ništa nije ostalo na suncu.
Samo nekoliko osušenih grobova
iznijelo je pepeo bezimen na vjetar.
Mrtvaci otrovaše dan.
Što da uradi čovjek?

Rastvorila je oči od straha tratinčica,
jer nije izuo čizme mitraljezac.
Jedno janje izgubilo je mlijeko
i ostalo na cesti zapanjeno;
Neprijatelj-čovjek došao je u pohode golorukom cvijeću.

(Priredila Dorta Jagić)

Oglasi