Pero Kvesić: Grom ga obnevidio ili o pogromu novinara

Fotografija: Jovica Drobnjak

Najavljuje se da će za koji dan Tihomir Dujmović imati promociju knjige nazvane “Hrvatske novinarske tragedije 1945.-1995.”

Prema najavi “Radi se o knjizi koja će po prvi put na jednom mjestu donijeti preciznu statistiku s imenima i prezimenima svih novinara koji su pisali i stvarali za vrijeme NDH. Pogrom koji su oni doživjeli nakon 1945. nije zabilježen u povijesti svjetskog novinarstva. Naime, komunističke vlasti su nakon rata ubile 38 hrvatskih novinara, ravno stotinu je dobilo doživotnu zabranu pisanja, 131 novinar je pobjegao izvan zemlje, 45 ih je pod pritiskom promijenilo profesiju, i od 330 novinara samo je 37 dobilo licencu i pravo da se bave novinarstvom. Manje od deset posto.”

Precizna statistika je uvijek dobrodošla. Preciznosti radi valja se upitati da li se 45 novinara koji su “pod pritiskom promijenili profesiju” ubraja u “ravno stotinu” koji su dobili “doživotnu zabranu pisanja” ili im se pridodaje. Ako se zbroje svi nabrojani (38 + 100 + 131 + 45) dobije se 314, a ako se njima pribroje i 37 koji su “dobili licencu i pravo da se bave novinarstvom – 351. Odakle da ih je bilo 330? No 37 je više od deset posto i za 314, i za 330 i za 351. Odakle da je 37 manje od deset posto za ijedan dobiveni zbroj?

Sudeći prema najavi, Dujmović smatra da pogrom poput onoga koji su doživjeli novinari aktivni za vrijeme NDH nije zabilježen u povijesti svjetskog novinarstva. Nije potrebno ići u svjetsku povijest ni imalo daleko da bi se našle druge brojke. Godine 1990. u “Vjesniku” je bilo zaposleno više od šest tisuća ljudi (6000). Ja sam radio u djelu koji se zvao “Vjesnikova press agencija”, a organizaciono se ubrajao u dio koji se nazivao OUR IRI u kojem je bilo 273 čovjeka. Godine 1991. otkaz smo istoga dana dobili svi. Nadam se da je Dujmović studiozno obradio i tu epizodu, sudbinu “Vjesnikovih” novinara koji su dobili otkaze prije 1995, ali nekako sumnjam.

Oglasi