Povjerenstvo za suočavanje s propašću

Slikovnost: Mladen Stilinović

Gotovo sve što se moglo prodati – prodano je, a posljednji feudalac u kojeg smo se uzdali lagano zaključava butigu

Piše: Ladislav Tomičić (Novi list)

Premijer Andrej Plenković trebao bi osnovati Povjerenstvo za suočavanje s propašću, jer Agrokor je od početka bio državni projekt. Hrvatska je pravljena po mjeri Ivice Todorića, a Todorić je pravljen po mjeri Hrvatske.

Posrnuće njegovog poslovnog carstva zadnji je trzaj notorne Tuđmanove ideje o Hrvatskoj kojom će upravljati dvije stotine ljudi. Tuđmanovi tajkuni otpadali su jedan po jedan, ostavljajući iza sebe spaljenu zemlju. Todorić je ostao posljednji. Razumljivo, jer sve smo uložili u njega. U Todorića smo uložili državu.

Po mjeri Agrokorovih interesa krojili su se zakoni i gospodarska politika ove zemlje, njemu smo državna poduzeća prodavali za jednu kunu, njegove bonove prešutno smo prihvatili kao rezervnu valutu, njemu prilagođavali monetarnu politiku. Za ministre smo birali Todorićeve ljude. Aktualni ministar financija Zdravko Marić, recimo, stigao je iz Todorićeve ergele (rasnih menadžera). Mijenjale su se vlade i sastavi Sabora, ali Gazdina slika ostajala je na zidu. Uvijek je bio tu negdje, uvijek u dosluhu s vlašću.

Isplatilo se izići mu u susret, jer Gazda nije ostao dužan. Ražalovane državne kadrove uzimao je u krilo kao unuke.

Sjetimo se samo slučaja popularnog guvernera Hrvatske narodne banke Željka Rohatinskog. Kad bi kome istekao rok trajanja u sindikatu, Todorić bi ga »sklonio s ceste«. Kod njega je tako završila Ana Knežević, predsjednica Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, odnosno Sindikata trgovine Hrvatske. Kad bi kome propadale novine, uskakao je Gazda.

Oglase je slao kao blagoslove zaslužene pametnom i odmjerenom uređivačkom politikom. Ruka je ruku umivala na svim razinama. Ta idila naročito je bila vidljiva u Zagrebu. Konzumi su nicali kao gljive poslije kiše. Bandić je izlazio u susret Todoriću, a Todorić Bandiću. Ti meni gradsko zemljište, ja tebi predizbornu kampanju. Gazda je bio iznad zakona i pravilnika.

Po njegovim potrebama krojio se Generalni urbanistički plan, sijevale su građevinske dozvole, davali se ustupci, pravili izuzeci, gledalo se kroz prste. S tim smo bili prisiljeni ići kroz život. Kupovali smo hrvatsko: hrvatske jagode iz Bugojna, hrvatsku tjesteninu iz Italije, hrvatski kečap iz Mađarske. Gazda nas je zauzvrat vodio na svjetska prvenstva u nogometu, financirao predizborne kampanje, bio sponzor i pokrovitelj. »Samo je jedno u mom životu vrijedno«, rekla bi pjesma.

Uspješan kakvim ga je bog dao, jednog dana Gazda je propao. Došlo je vrijeme da od države traži podršku konkretniju od poljoprivrednog poticaja. Prema neslužbenim vijestima, Vlada Andreja Plenkovića odlučila je Todorića ostaviti na čistini, iako – valja imati na umu da nitko to još uvijek jasno nije rekao. Društvene mreže su proključale, ljudi se naslađuju ili brinu, vijesti o propasti stale su se objavljivati i tamo gdje je Gazdino ime jučer skidalo s rotacije cijelu tiražu, skočili su na noge ekonomski analitičari, da objasne i upozore, digli su svoj glas »zaslužni prvoborci«: »Gdje ste bili ’91., kad smo samo mi pisali o Todoriću!«.

Zboru raspojasanih kmetova, evo, pridružuje se i potpisani autor, kako bi podsjetio da ovo što gledamo nije samo propast Agrokora. U pitanju je konačna propast Tuđmanovog ekonomskog modela. Gotovo sve što se moglo prodati – prodano je, a posljednji feudalac u kojeg smo se uzdali lagano zaključava butigu. Ostaje nam tek da pristupimo procjeni ukupne štete, što bi, rekosmo, mogao biti posao za Povjerenstvo za suočavanje s propašću.

Koliko je ostalo neplaćenog poreza, koliko neplaćenih doprinosa, koliko je dobavljača uništeno i koji je iznos što ga od »državnog kapitalista« potražuju? Koliko bi ljudi moglo ostati bez posla; tko bi mogao preuzeti Todorićev maloprodajni lanac, a tko proizvodnju; hoće li, jednom kad Todorića ne bude, mali poljoprivrednici živjeti bolje ili lošije; hoće li, kako i gdje plasirati svoju robu? Na koncu, željeli bi naglasiti, neka vas ne zbuni što opisani ekonomski model, čiji je Todorić u Hrvatskoj bio najupečatljiviji eksponent, nazivamo Tuđmanovim modelom. Jeste, Tuđman je odabrao i stvorio tajkune,  ali to još uvijek ne znači da smo svjedočili naročitom tipu kapitalizma. U pitanju je sasvim običan kapitalizam, onaj u kojemu za račun najveće ribe na tržištu rade cijele države, koji ždere koliko god mu daš, iza kojeg mjesta za nastupanje ostaje samo za povjerenstva za suočavanje s propašću.

Oglasi