Bijeg u Bangladeš

Piše: Jelena Osvaldić

Tri mjeseca sam pokušavala izbjeći poziv u vojsku, ali onda su počeli dolaziti po takve poput mene. Obrijali bi nam glave i obukli u maskirno, gurnuli nam pušku u ruke. Ako si htio nešto jesti, morao si zaklati kokoš, to je bila i inicijacija i kazna za dezerterstvo.

Od kad je Sberbanka 2017. preuzela Hrvatsku, po cijeloj zemlji i čitave dane razbijale su se ploče s latiničnim natpisima i postavljale one s ćiriličnim, Putinova slika je umjesto križa visila u školama, a oni krajnje neposlušni su prognani u Sibir da pišu zapise iz mrtvog doma. Kolindu su Rusi i dalje ostavili za predsjednicu pod uvjetom da svaki dan svira balalajku i plese kazačok, a Andreja Plenkovića su postavili za gubernatora samo zbog sretne okolnosti što ima rusko ime.

Među narodom je zavladao muk, ruska tuga u srcu mitteleurope, ljudi su se ubijali votkom. Na zapad se ne može, tamo je Trump i Las Vegas orgijanje, u susjedstvu Orban i još dublje blato, u Bosni Erdogan, a Marie le Pen maršira u Parizu.

Bangladeš – to je bila oaza, jedina nada za sve one koji su htjeli pobjeći.

Oglasi