Naš Beograd

Knezmihajlova, Beograd

Piše: Jelena Osvaldić

Čovjek često nije svjestan koliko je blagoslovljen što može birati mjesta gdje će živjeti, piti kavu, putovati, s kim će se družiti ili stupiti u brak. Svima je poznato da Oliver Dragojević, omiljeni pjevač velikog broja ljudi, ne želi održati koncert u Beogradu, niti će to, po svemu sudeći, ikad učiniti. On nije potkupljiv kao Tereza Kesovija, on ne zaboravlja tako lako kao Doris Dragović, on je vjerodostojan i čovik od riči. E moj galebe, mislim si ja, ne bi li bio veći čovik kad bi otpjevao uživo ljudima pesme koje bi baš voleli čuti?

Što uopće Beograd ili bilo koji grad na svijetu ima sa zločinima i ratom? Reći će mnogi da je to asocijacija, neki Oliverov statement, a ja mislim da je potpuno krivo to što nikako ne želi učiniti i čime se, na neki način diči, ali, srećom, nitko ga na Beograd ne prisiljava i slobodno bira što želi, a što ne želi. Istu stvar ponavlja i filozof Jure Zovko, on ide i korak dalje kada kaže da nikad ne bi bio to što jest da je recimo studirao u Beogradu, i da u Sarajevo još voli otići, ali u Beograd nikako.

Okej, neka mjesta voliš, neka ne možeš smisliti, ali gradovi se za razliku od ljudi niti vole, niti mrze, ne zamjeraju si, nemaju „feeling“ jedan od drugome, oni čak niti ne znaju da postoje, nisu ni svjesni svoga boljeg ili lošijeg statusa, krivnje ili oprosta, atraktivnosti ili izobličenosti, oni su tu da ljudi u njima žive, rade, vode ljubav, plaču, odlaze na koncerte, u kazališta, u kina…Pustite grad na miru.

Oglasi