Božica Jelušić: LAMENTACIJE NA LANCU (posuđen naslov)

Razmišljam kako sam uvijek imala hrabrosti za život, poduzetnosti,”pozitivnog inata”, te kako mi je to omogućilo da izvedem i realiziram stvari koje su drugi u startu opisivali kao “nemoguće”. Nakon što smo prodali dvije građanske kuće u dva grada i skupili svu raspoloživu zalihu, da bismo kupili ruševan i zapušten Dvor Barnagor, klajnbirgerska većina odmahivala je rukom na tu “ludost”, ne vjerujući u svrhu obnove. Danas 80 posto egzemplara iz navedene skupine tvrdi kako su baš “namjeravali kupiti taj posjed, ali smo ih pretekli za dlaku”.

Isto se događa s kampanjom za okoliš, stotinama sati uloženih u obrazovanje za okoliš, bezbroj troškova i izdataka za izložbe, akcije, predavanja, terenske uvide i izlete, zbog čega se nađeš u stalnim prijetnjama, ucjenama,pozivanjem na red, da bi 25 godina kasnije, upravo najžešći oponenti pripisivali sebi zasluge za čist zemljovid Podravine i neokovanu Dravu, pribrajajući to u političku kvotu mamaca za svoje glasače.

O knjigama i pisanju uopće ne želim govoriti. Možda samo nominalno: da imam 50 naslova, pjesme u čitankama, antologijama, prijevodima. Da sam se za status kajkavskog jezika krvila u porijeporima i dokazivanjima, pišući stotine stranica poezije i proze, koje dokazuju njegovu potencijalnost. Da sam žirirala, poučavala, volontirala, pisala o knjigama svojih suvremenika, promovirala ih i uzdizala, držala radionice, išla na poetske festivale po Europi i Americi, čuvajući čast “malog” hrvatskog jezika u svakoj prigodi.

I evo, upravo tu puca moja voljnost, prestaje zamah i hrabrost se pretvara u rezignaciju. Bestidno korteširanje, ljubomora, uzdizanje prosječnosti, izvan literarni razlozi i interesi grupa, izranjaju iz pozadine književnog života, poput zloćudnih sablasti. Na cijeni su NEPOETIČNE pjesme, nerazumljivi eseji, kunktatorska, dosadna i suhoparna “akademska” kritika, namijenjena nikome. Veliki urednici ispile se iz mediokritetskog inkubatora, ljudi koji nisu “osjetljivi” na književničku čast ali su DOSJETLJIVI za samopromociju i proboj, vode glavnu riječ. O sudbini knjige i čitanja, o “preživljavanju u slovu” oni uopće ne misle, niti im je to na srcu, na pameti, čak ni u peti.

Pa onda, nekako mislim, hajde da napravimo splav od papira i knjiga i otputimo se na pučinu, bez nakane povratka. Hajde da izrežemo stranice knjiga, pretvorivši ih u radosne leptire, pa da u jatima oblijeću širom svijeta. Hajde da umuknemo, da oslobodimo prostor nedarovitima, koji su u većini, i neka si to pripišu u izvanredne zasluge: da su “ubili u pojam” nekoga tko se rodio u nedjelju, srčan, glasan i prodoran, a sada samo želi otići, bez ijednodg zapamćenog stiha, citata, rečenice.

I s izričitom nakanom, da zabrani imenovanja po sebi na bilo kom mjestu i u bilo kojoj prigodi, da poslije smrti ne bi stajao u susjedstvu onih, koji su mu trovali zrak i zakriljavali vidik čitavoga života.

F. G.

Oglasi