O Siegfriedu Kracaueru i “duhovnim beskućnicima”

Piše: Darko Milošić

Za Siegfrieda Kracauera, eto, donedavno nisam znao, a do sada sam već – jer me privukao njegov pronicavi, radoznali i intelektualno poticajni duh – blagodareći internetu i poslu kojim se bavim, podosta saznao. Ako slučajno ovaj moj tekst nekoga potakne, lako će i sam pronaći detaljnije informacije o tom njemačko-američkom intelektualcu židovskog podrijetla, u čijoj se biografiji odražava kratko dvadeseto stoljeće; ja ću nabaciti, kao neki uvod u ‟lik i djelo‟, nekoliko popabirčenih osnovnih podataka pa sasvim ukratko predstaviti jednu njegovu knjigu.

Kracauer (1889.-1966.) je, između ostaloga, ili ponajprije, bio humanist i erudit; potom, među ostalim: arhitekt, sociolog, teoretičar filma, kulturalni kritičar, novinar i romanopisac. Bio je glavni urednik redakcije za feljton Frankfurter Zeitunga u Berlinu u doba Weimarske Republike, i napisao je – družeći se s ljudima poput Ernsta Blocha, Theodora Adorna i Waltera Benjamina – na stotine članaka i eseja o svemu i svačemu što bi mu zaokupilo pažnju pa su čitatelji tadašnjih novina uz jutarnju kavu mogli čitati njegove dojmove o Metropolisu Fritza Langa ili o netom objavljenom Kafkinom romanu, ali i oštroumne slobodne asocijacije i meditacije o plesu, cirkusu, turizmu, hotelskim lobijima i fotografiji, urbanom životu, modernitetu, osamljenosti i otuđenosti, dosadi i Bibliji, shoppingu, modi i masovnom ukusu, da spomenem tek poneke teme. Nakon paljenja Reichstaga sa suprugom odlazi u Pariz, a 1941., netom prije dolaska nacističkih trupa, emigrira u Sjedinjene Države. Radi kao znanstveni suradnik u Biblioteci filma Muzeja moderne umjetnosti u New Yorku, potom i u Odjelu za primijenjena društvena istraživanja na Sveučilištu Columbia. Piše neke od ključnih – kod nas neprevedenih – filmoloških studija, From Caligari to Hitler: A Psychological History of the German Film (Od Caligarija do Hitlera: psihološka povijest njemačkog filma) i Theory of Film: The Redemption of Physical Reality (Teorija filma: iskupljenje od fizičke stvarnosti).

Die Angestellten (Namještenici) fascinantna je sociološko-antropološka studija o novonastaloj klasi “bijelih ovratnika”, činovnica i činovnika, napisana pitkim, na momente žovijalnim, gotovo reportažnim stilom – autor ne žali truda i nije mu ispod časti da obilazi pivnice i luksuzne restorane, lunja hodnicima velikih tvrtki, razgovara sa zaposlenicima, od portira do menadžera – u suton Weimarske Republike, tri godine prije dolaska Hitlera na vlast. Autor ga ne spominje izrijekom – dojam je da lunàtika naprosto ignorira premda je sigurno svjestan činjenice da je u tom trenutku NSDAP druga po snazi politička stranka u Njemačkoj – ali dok čitamo o milijunima “duhovnih beskućnika” prožetih osjećajem superiornosti bez pokrića koji su napučili njemačke gradove, i privremeni spas od bezlične monotonije uredskog posla i zastrašujuće ispraznosti (svoje) svakodnevice traže u kavanama i tematskim barovima, kompulzivnim sportskim aktivnostima, pomodnim piknicima i lažnom glamuru što im ga nudi uvelike zahuktala industrija zabave, s nelagodom prepoznajemo razloge skorašnjeg masovnog prihvaćanja Führera i nacionalsocijalističke ideologije, sa svim onim što će uslijediti. Nelagoda je tim veća što u Kracauerovim lucidnim, neobično suvremenim feljtonima prožetima profinjenom ironijom prepoznajemo elemente svijeta u kojem živimo danas, svijeta u kojem dominiraju korporacije, infotainment, altermativne činjenice, konzumerizam i spektakl, opsjednutost mladošću i samoreprezentacijom, svijeta koji već jest totalitarna distopija, samo što su čelične šake danas umotane u baršunaste rukavice. Barem još neko vrijeme.

A tko su današnji “duhovni beskućnici”? I tko će im ponuditi raison d’être? I s kakvim posljedicama?

Nadam se da ćemo Kracauera uskoro čitati u prijevodu na hrvatski, i eventualno se domisliti odgovorima na ta pitanja.

Oglasi