Čija je Autohtona-Hrvatska stranka prava?

Fotografija: Jovica Drobnjak

Piše: Lovel Franić

Postrojavanja, marševi i izbori

A-HSP odnosno Autohtona-Hrvatska stranka prava (tako joj je službeni naziv) ponovno je na ulice grada Zagreba i Trg bana Josipa Jelačića izvela „Hrvatske domoljubne snage“ koje bi vjerojatno trebale biti nekakvo njezino „vojno krilo“, i time privukla (ali istovremeno i odvukla od onoga što se željelo staviti u drugi plan!) pozornost domaće i inozemne demokratske javnosti pa čak i diplomatskih predstavništava nekih država te dala materijala odnosno „dokaz“ da u Republici Hrvatskoj do paroksizma eskaliraju fašizam, neonacizam, ustaštvo, nacionalizam, šovinizam, ksenofobija, homofobija itd.; odnosno općenito ekstremna desnica, društvena netolerancija i fizičko nasilje te općenito antidemokratsko ozračje. Kako to nisu prvi „marš i postrojenje“ odnosno javne akcije (ili provokacije?) koje je organizirala i provela A-HSP i njezin predsjednik Dražen Keleminec, bilo bi logično te i društveno potrebno i korisno istražiti koliki politički utjecaj a povratno i legitimitet odnosno potporu u hrvatskome društvu ima A-HSP? A najpouzdaniji društveni senzor tome su izbori, pa su stoga izborni rezultati apsolutno valjan i pouzdan pokazatelj kakav i koliki politički utjecaj u društvu ima pojedina politička stranka a to znači i A-HSP . Pa kako to izgleda kod A-HSP koja je trenutno zbog prethodno navedene akcije (ili provokacije?) u središtu pozornosti domaće i inozemne demokratske javnosti, tj. koliko je ona glasova dobila odnosno kakve je rezultate postigla na nedavnim prijevremenim izborima za Hrvatski sabor koji su održani 11. rujna 2016. godine? Kao i na prethodnim parlamentarnim izborima, i na ovim je A-HSP istaknula izborne liste svojih kandidata u 11 izbornih jedinica. U svih tih 11 izbornih jedinica sve izborne liste A-HSP dobile su zajedno ukupno 6.276 glasova birača, najviše u IX. izbornoj jedinici 894 glasa, a najmanje u XI. izbornoj jedinici 51 glas birača. Prosječno u svakoj od tih izbornih jedinica izborne liste A-HSP dobile su po 571 glas birača, a od ukupnog broja birača koji su glasovali u 11 izbornih jedinica A-HSP relativno je dobila 0,31 posto glasova birača! U ukupnom pak broju birača koji su za te izbore bili ubili upisani u popis birača tj. u biračkome tijelu, A-HSP je imala političku potporu odnosno dobila je glasove 0,17 posto birača!!

Srpska radikalna stranka je u Narodnoj skupštini Republike Srbije

Za veliku i bitnu razliku od A-HSP koja je fenomenološki odnosno pojavno ekstremno desna stranka, u Republici Srbiji stvarno ekstremno desna stranka četničkog vojvode te i u Hagu osumnjičenog za ratne zločine Vojislava Šešelja – Srpska radikalna stranka (SRS) na parlamentarnim izborima 24. travnja 2016.g. osvojila je 22 mandata „narodnih poslanika“, čime je po broju zastupnika i političkoj snazi na visokom trećem mjestu u Narodnoj skupštini Republike Srbije iza Srpske socijalističke partije Ivice Dačića koja ima 29 zastupnika!!! Što govori o visokoj političkoj potpori odnosno legitimitetu koje Srpska radikalna stranka ima u biračkome tijelu . A iza toga, logično, stoji i razmjerno odgovarajuća politička potpora te utjecaj SRS i u društvu. Pa je u skladu s tim i na izborima za Skupštinu Autonomne pokrajine Vojvodine koji su također održani 24. travnja 2016.g., prema broju dobivenih glasova birača i osvojenih 10 mandata „poslanika“ kao i po političkoj snazi i utjecaju u Skupštini AP Vojvodine SRS na visokom trećem mjestu iza Socijalističke partije Srbije koja ima 12 odnosno dva zastupnika više. No, nije to i sve jer je Srpska radikalna stranka svojim odbornicima zastupljena i u skupštinama jedinica lokalne samouprave tj. u općinama i gradovima. U nekim pak od njih samostalno ili u koaliciji s drugim političkim strankama ima i izvršnu vlast. Što su sve egzaktni te stoga valjani i relevantni pokazatelji i dokazi da Srpska radikalna stranka upravo takva kakva jest ima nezanemarljiv udio i utjecaj u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti, te široku i značajnu političku potporu i utjecaj u društvu u Republici Srbiji. K tome, desne i nacionalističke stranke Dveri i Demokratska stranka Srbije u koaliciji imaju 13 zastupnika u Narodnoj skupštini Republike Srbije. Što znači da Srpska radikalna stranka, Dveri i Demokratska stranka Srbije koje dijele slično biračko tijelo pa ih se stoga može zajedno i promatrati, ukupno imaju 14 posto od ukupnog broja zastupnika u Narodnoj skupštini. No, usprkos tim činjenicama fašizma te i njegova utjecaja i pobornika odnosno glasača u društvu u Republici Srbiji kao što se to službeno tvrdi – nema, premda je sudski (a velikim dijelom i društveno!) rehabilitiran nacistički i fašistički kolaboracionist Dragoljub-Draža Mihailović, na Višem sudu u Beogradu vodi se sudski postupak te u javnosti paralelno kampanja za rehabilitaciju kvislinga Milana Nedića, a Prvi program državne Radiotelevizija Srbije u udarnom terminu upravo daje reprizu tv- serije „Ravna Gora“ o „antifašističkoj“ borbi četničkoga pokreta u Drugom svjetskom ratu!

Bez glasova birača, legitimiteta i proračunskog novca

Slijedom tog na izborima minornog broja dobivenih glasova birača i grotesknog legitimiteta odnosno doslovno beznačajne političke potpore u biračkome tijelu a koja nije bitno drukčija ni u društvu, A-HSP nema a nikada i nije imala zastupnika u Hrvatskome saboru. No osim što je izvanparlamentarna stranka, A-HSP nema ni jednog jedinog svog predstavnika u ostalim predstavničkim tijela u uspravnici od općinskih vijeća pa do županijskih skupština! Što znači i da A-HSP ne participira u podjeli novca iz državnog i ostalih proračuna koji je namijenjen kao potpora za rad političkih stranaka. A to odmah nameće i pitanje iz kojih i čijih izvora A-HSP dobiva novac za svoj rad? Za platiti najamninu za stranačke prostorije, struju, vodu, grijanje, komunalne pristojbe, administrativne i poštanske troškove, web-stranicu, javne akcije poput „postrojenja i marševa“ (još im samo nedostaje „nastup“!) i drugih demonstracija, troškova sudjelovanja na izborima i promidžbu te još mnoštva drugih troškova i izdataka treba novac. A za sve to nije dostatan novac od članarine. Tko onda i zašto daje taj novac? Gdje je zaposlen predsjednik A-HSP Dražen Keleminec? Prima li redovito plaću? Od čega živi? Odakle mu novac kojim plaća ne baš male iznose za kazne koje mu izriče prekršajni sud zbog remećenja javnog reda i mira „postrojenjima i marševima“? Posebno je intrigantna te potencijalno i znakovita činjenica da izvanparlamentarna stranka A-HSP ima sjedište odnosno stranačke prostorije u strogom centru grada Zagreba nedaleko od Trga bana Josipa Jelačića! Kada, zašto te zbog koga i čega je A-HSP zavrijedila da joj se dodijele stranačke prostorije u samom središtu grada Zagreba?

Tko i zašto financira rad A-HSP?

Na temelju onoga što se zna a i vidi, razvidno je na kojoj su sociokulturnoj, estetskoj, etičkoj i uljudbenoj razini mnogi članovi A-HSP. Zbog toga im se na njihovu tom i takvom djelovanju ma koliko je ono antidemokratsko, nedomoljubno, neestetsko, antiuljudbeno i nehumano; ipak ne može previše zamjeriti. Zatvoriti oči, začepiti nos i pokriti uši te cordon sanitaire jedini su primjereni odgovori u demokratskom društvu i državi. Što ne znači i odustajanje od društvene potrebe da se otkriju „strukture“ koje ih izravno i neizravno potiču, organiziraju i financiraju te s njima i upravljaju. Koje su to pak i čije „strukture“ osnovano se i pouzdano može pretpostaviti, a po tokovima novca za financiranje rada A-HSP može ih se s apsolutnom točnošću i identificirati. Nakon svake javne manifestacije (ili provokacije?) koju izvede A-HSP, uvijek iste stranke, političari, udruge i mediji u Republici Hrvatskoj istovremeno, jednobrazno i usklađeno obznanjuju urbi et orbi o povampirenju fašizma, neonacizma, nacionalizma, šovinizma, rasizma i ksenofobije te pozivaju na obranu ugrožene demokracije; slijede ih Srpsko narodno vijeće, SDSS i Novosti, a potom često te uvijek isti ministri u Vladi Republike Srbije a ponekad i sâm premijer. Sve tematski i sadržajno unisono, koordinirano i sinkronizirano, a da bi moglo biti spontano odnosno slučajno! Istina, nije to i dokaz da je vođeno iz jednog centra, ali je valjan pokazatelj da su im interesi djelomice podudarni a ponekad i ponegdje i istovjetni! Dakle, krajnje je vrijeme a poglavito nakon vrijeđanja Sjedinjenih Američkih Država te žrtava i njihovih obitelji jer je 186.000 vojnika njihovih sinova daleko od doma i domovine svoje mlade živote nesebično položilo za oslobađanje Europe od nacizma i fašizma te uspostavu demokracije i slobode, da se konačno otkrije tko potiče i financira rad A-HSP. A zašto i s kojim ciljem, to je i posljednjem naivcu očigledno te i potpuno jasno.

Kako to da se fašizam pretežno javlja za vrijeme HDZ-ove vlasti?

Indikativno je te ne i slučajno da fašizam plazi iz svojih jazbina, dolazi iz opskurnih te sociokulturno depriviranih društvenih skupina, buja, eskalira te se i povampiruje pretežno za vrijeme kada HDZ ima (formalnu!) vlast, a kada je na vlasti SDP i „narodni front“ onda fašizam nestaje kao čarobnim štapićem uklonjen pa ga nema ni u mišjim rupama. No kad nakon izbora HDZ formalno preuzme vlast; fašisti, neonacisti, ustaše, ustaške zmije u njedrima, crnokošuljaši, ekstremni desničari, nacionalisti, kleronacionalisti, katolibani, šovinisti, rasisti, klu-kluks-klanovci, ksenofobi, homofobi, izolacionisti, suverenisti, ognjištari, „četvrtaste“ glave, primitivci itd., odmah se bude iz svoje programirane hibernacije te počinje realizacija strategije ad hoc fašizacije hrvatskoga društva i države prema planu i programu istih onih „struktura“ koje, zar ne, potiču, podupiru te financiraju i rad Autohtone-Hrvatske stranke prava! Ujedno bi to mogao biti i odgovor na pitanje postavljeno u naslovu članka: „ Čija je Autohtona-Hrvatska stranka prava“, kao i valjan te neprijeporan pokazatelj i dokaz sve neutemeljenosti te štoviše i apsurdnosti atributa „autohtona“ u njezinu službenom odnosno registriranom nazivu.

Srdarević kao primjer „profesionalca“

Ma koliko dirigiranim medijima „ispiru mozak“ građanima, „strukture“ ne mogu prikriti činjenicu da do dana današnjeg nisu otkriveni planeri, organizatori i izvršitelji krucijalnog „dokaza“ fašizacije Hrvatske a to je diverzija planetarno negativnog odjeka po ugled Republike Hrvatske kukastim križom u lipnju 2015.g. na travnjaku stadiona u Poljudu uoči službene utakmice nogometnih reprezentacija Hrvatske i Italije. I ne samo da nisu otkriveni, nego je institucionalno izravno nadležan i odgovoran za provođenje istrage o autorima te diverzije u međuvremenu dva puta unaprijeđen u službi!? Da, da dobro ste pročitali, jer je tadašnji ovlaštenik za obavljanje poslova načelnika Policijske uprave Splitsko-dalmatinske Marko Srdarević koji je za to bio izravno nadležan i odgovoran, za pokazanu i dokazanu nestručnost, neznanje, nesposobnost, nemotiviranost i neodgovornost (a možda i opstrukciju?) u provođenju te istrage, nagrađen tako da ga je ministar Vlaho Orepić 1. travnja 2016.g. nalogom za obavljanje poslova imenovao za načelnika Uprave kriminalističke policije u Ministarstvu unutarnjih poslova RH! Da bi javnosti obrazložila stručnu utemeljenost tog imenovanja, dnevni je list Slobodna Dalmacija objavio da je „Marko Srdarević profesionalac od glave do pete“, što je teška povreda zdravog razuma, pamćenja i etičkih osjećaja čitatelja kao i pljuska poreznim obveznicima čijim se novcem financira i MUP. Pa kako može biti stručan i kompetentan onaj tko nije sposoban otkriti političku diverziju međunarodnih razmjera i nemjerljive štete po demokratski ugled RH? Može, ali jedino ako su mu radni nalog i cilj te politički zadatak bili da opstruira istragu te zauvijek prikrije od očiju demokratske javnosti nalogodavce, planere, organizatore i izvršitelje svastika-diverzije u Poljudu! No, od kolike su političke važnosti bili opstrukcija istrage te prikrivanje i zaštita organizatora i izvršitelja diverzije svastikom, vidi se jasno i iz toga što to unaprjeđenje nije bilo i dostatna nagrada za lojalnost Marka Srdarevića pa ga je Vlada u Republici Hrvatskoj na prijedlog ministra unutarnjih poslova Vlahe Orepića 14. prosinca 2016.g. imenovala za glavnog ravnatelja Policije u Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske!! Nakon tog imenovanja objavljeno je da je „Srdarević slovio kao najizgledniji kandidat jer ima iznimno povjerenje ministra V. Orepića“, što je logično i očekivano jer iz cjelokupnog dosadašnjeg rada ministra unutarnjih poslova Vlahe Orepića proizlazi da njegovo povjerenje može imati samo onaj tko je izravno bio nadležan, opstruirao istragu te prikrio i trajno zaštito od kaznenog progona organizatore i provoditelje međunarodnog sramoćenja i ponižavanja hrvatskog društva, naroda i države diverzijom kukastim križom u Poljudu 12. lipnja 2015. godine!

Unaprijed poznati atentatori i krivci!

No diverzija svastikom nije bila i jedini profašistički i pronacistički incident, bilo ih je više i to u vidu izražavanja društvene netrpeljivosti, govora mržnje, fizičkog nasilja i tome slično; pa je tako na primjer u listopadu 2016..g. prekinuta sjednica Hrvatskoga sabora da bi SDP-ovac Nenad Stazić mogao obavijestiti ostale zastupnike i javnost o drami predsjednika „Hrvatskog novinarskog društva“ Saše Lekovića na kojeg se pokušalo izvršiti atentat. O tome su informirani Europska federacija novinara i međunarodna javnost koji su osudili desničarski ekstremizam i nasilje te klimu netolerancije u hrvatskome društvu. Ali, do danas niti je tehničkom ekspertizom kotača na vozilu Saše Lekovića dokazan pokušaj diverzije, niti su pronađeni organizatori i atentatori!? U Zagrebu je 12. veljače 2017.g. u društvenim prostorijama u kojima se okupljaju i pripadnici gay-populacije, aktiviran plin suzavac. SDP i njegovi sateliti, udruge lijevog civilnog društva (na jaslama novca svih poreznih obveznika a ne samo onih koji su im istomišljenici!), „kulturbund“ i samozvana napredna javnost; unaprijed su bez ikakvih dokaza po dobro znanoj „isljedničkoj“ inerciji na (unaprijed pripremljenom?) mitingu „istine i slobode“ i preko dirigiranih medija osudili desničarske atentatore, homofobe, katolibane, kleronacionaliste, ognjištare te ostale fašiste i neonaciste. Nažalost, još uvijek policija ali ni samopromovirani „isljednici“ nisu našli organizatore ni tko je aktivirao suzavac u tom klubu, unatoč tome što „znaju“ da su to učinili desničarski ekstremisti i fašisti!? No društvena je i kulturološka činjenica da je Ministarstvo kulture RH preuranjeno uskratilo financijsku potporu Zagreb Prideu, i da ne bi poriješilo da je tu i takvu i u tom momentu asocijalnu odluku odgodilo za dvije-tri godine.

I tako od incidenta do incidenta s podudarnom inscenacijom i ikonografijom te prepoznatljivom matricom i poetikom, istim akterima i prosvjednicima, standardiziranim psihološko-propagandnim i medijskm metodama te unaprijed poznatim „atentatorima i krivcima“! Može li se i smije li se zbog prethodno navedenih činjenica o tim incidentima, povjerovati da ti incidenti te i mnogi drugi metodološki slični događaji a koji se ovdje ne spominju, nisu ako baš ne svi a onda većina već unaprijed planirani, režirani, međusobno idejno i subkulturno povezani te vremenski i prostorno usklađeni? Zbog toga treba biti skeptičan i kritičan, razumno prosuđivati, te spoznati i shvatiti da je većina tih naoko nepovezanih incidenata, dio plana i sustava kojima je svrha da primjenom odgovarajuće strategije te konkretnoj situaciji primjerene taktike omoguće odnarođenim „strukturama“ da beskrupulozno ostvaruju svoje antisocijalne interese te nelegitimne političke i društvene ciljeve!

Oglasi