Andrijana Kos Lajtman: ZAMKE ZA NIJEMKE

ZAMKE ZA NIJEMKE

Probudim se s mišlju da kasnim.
A onda shvatim, taj razmak već je negdje koraknut.
I bude mi drago i žao da me ne čeka nitko.
To java kasni, za cijeli mrak.
Kao što rascrnjeni prozori nisu jutro, nego nečije oči nataložene u meni.
Zjena nataknuta na zjenu, i još, i još, u zavojnici svitanja.
Ili imaš svijet, ili svijet ima tebe.
Tama u zjenici sunca, kaže filozof.
A glasnice su paran organ i titraju.
Osjećam, taj glas je samo napola moj. Na drugoj se glasnici njiše strah.
Pa uzima daleke riječi, u usta mi ukrljetkuje ptice koje ne poznajem.
Dok zračna struja ponovno ne omekša kao ulje, i dok se slova ne vrate iz zaklona bujnih krošnji.
Vid ima žutu pjegu. Sluh ima prašumu zvuka, krhku ideju neosamljenosti.
Zato radost klikće, rasperjava se na granama, oproljećuje.
Zato je tuga šišmiš razapet u mračnom grlu, vlažno pazuho tame.
Samo mu srce čuješ u mraku, samo si srce čuješ u grlu.
Ključne točke svijeta ne mogu se izreći, sebe ti ne mogu kliknuti.
Kao ni hrbat knjige, trotočje na kraju rečenice, ili dijete koje mi maše iz prošlosti.
Samo se naslikaju u offu, kao žive sjene.
Ne misliš valjda da patnji još treba zvuk.
Kao i onima s obje strane snajpera.
Kao i lutki azilanta što je gorjela u nekom primorskom gradu ovoga mesopusta.

Oglasi