ŽIVIO SOCIJALIZAM

Fotografija: Jovica Drobnjak

Piše:  Ivo Anić (Tačno)

Psihoanalitika je dokazala i česta je tvrdnja da podređenost u nekom društvu negativno utječe na samopoštovanje, a u skladu s društveno – psihološkim zakonom ili generalizacijom poput ove: dugo razdoblje u kojem vas se često drži u strahu i nesigurnosti, tijekom kojeg ste pod nadzorom i dominacijom drugih, njihova svjetonazora koji vam pokušavaju nametnuti, pojedinci ili skupine koje niste svojevoljno odabrali, umanjuje vaše samopoštovanje i izaziva osjećaj inferiornosti. Samopoštovanje domino efektom otupljuje vašu iskonsku potrebu za buntom, otporom, ili nepristajanjem.

Ta zamka, a psihilogija ju je jasno podcrtala, može se i mora izbjeći stalnom i aktivnom borbom, vašom svijesti da igrate aktivnu ulogu u svom životu, da ste budni nad njihovim procesom kojeg vam nameću i da ih raskrinkavate. Taj osjećaj automatski umanjuje osjećaj inferiornosti, pa i u najmanjem mogućem segmentu, čak i ako samo pratite one koji se bore na društvenoj i medijskoj sceni više od vas. Svaki je narod, uzmimo kao metaforu, simfonijski orkestar. Ako dirigent proizvoljno i bahato nameće svoj ritam, u našem slučaju skupina dirigenata na vlasti, nitko ih ništa ne pita o interpretaciji onoga što sviraju. No dirigenti zadržavaju visoku razinu samopoštovanja i oni se u nijednom slučaju ne smatraju inferiornim u simfoniji, bez obzira kako im podređeni svirali. I to je paradigma i moć vlasti. Taj odmak od stvarnosti kojeg često sami dirigenti nisu svjesni. No orkestar itekako jest. Loša izvedba, na kraju luči svoje konzekvence, a one su neispunjenje osobe u raznim aspektima života i ona je glavni uzročnik umrtvljenja pojedinca. Taj termin nazvali smo normativnom sociologijom, tj. izučavanjem uzroka lošeg stanja u društvu.

Kapitalistički svijet odavno osigurava smisleno radna mjesta onima koji opslužuju njegov glomazni i tromi aparat. Osnovna poluga kapitalizma jest politika, koja generira generacije koje upražnjavaju besmislena radna mjesta, dok ona smislena propadaju zbog nedostatka interesa. No uvijek postoji alternativa, a ona je da se određena skupina ljudi samoorganizira i preuzme upravljanje nad svojim životom. Kapitalizam je svjesno raspao radne teorije vrijednosti, kako bi se raspale sve natruhe marksističke teorije eksploatacije. Radnici danas, barem ono što je od radništva ostalo, prodaju svoj rad kapitalistima (svoju radnu snagu), a ne udruženim snagama proizvode za opću dobrobit. Taj semantički pristup kapitalizam je na mnoge načine redikulizirao i danas je čak i smiješno govoriti o tome. Današnjim kapitalistima na prvom mjestu ugroze je radna snaga koja je jeftina, ima je na tržištu pa se njome manipulira i oduzimaju joj se sva prava, a ne proizvod. I u tome je bitna i temeljna razlika između kapitalizma i bilo kojeg drugog oblika društva, koje vidimo praktički više nije moguće.

No kapitalizam generira politiku, koja se trudi da proizvodi nesigurnosti i strah, jer kapitalizam je društveno uređenje koje počiva na nesigurnosti i strahu, taj segment je zaglavni kamen kapitalizma.

Sistem koji dopušta djela koja izazivaju ili potiču strah ne sagledava štetu iz svojih postupaka, kao što žrtve straha nekog režima nisu stvarne, već fiktivne ili kolateralne žrtve koje su pojedinačne i minorne za sagledavanje „više slike“ i „važnije problematike.“ Postulat da država ili vlast nisu odgovorni, njihova politika, za npr. fizičke napade, pretpostavlja odgovornost samog napadača, no ne i razloge, indoktrinaciju koja je dovela do samih razloga napada uglavnom na slabije, nezaštićene, manjine. Takvu politiku povijest je označila fašističkom politikom. Politiku koja konstantno svoje građane čini tjeskobnima, čini ih nesigurnima ili projicira strah, strah koji u konačnici dovodi do gubitka samopoštovanja, nazvali smo opravdano fašističkom politikom, politikom koju ne zanima alternativa, čak ako se pod njenim okriljem počinju dešavati užasne stvari, progoni, porast mržnje i antisemitizam.

Tvrdnje koje se izvode iz straha opravdavaju one koji su doveli do istog, sistem koji dopušta povrede ljudskih prava, dopušta da mu pojedinci služe kao sredstva, pojedinci koji su u mašineriji koja funkcionira kao zaseban organizam. Privredna razdioba dobara tako se upražnjava u povlaštenoj kasti koja se stvorila po principu „tko nije s nama – taj je protiv nas“ i ta kasta svjesna je da ima povlašteni monopol nad uporabom sile, kao i činjenicu da veliku većinu građana drži u šahu, kako kreditima, tako i sistemom koji ti daje, ali te budno nadzire, svaku tvoju transakciju, sistemom kojeg je povijest nazvala mrkvom i batinom. Sistem je jasno uočio opasnost, a ona više ne leži u udruženom radništvu kojeg je sam sistem uspješno eutanazirao, već opasnost leži u opasnim pojedincima, aktivistima, udrugama.

Sistem je projekciju straha izvanredno prilagodio geografskoj povijesti bilo koje zemlje, u konkretnom slučaju naše, uspješno je izjednačio komunizam sa socijalizmom, koji je jedina i stvarna opasnost za kapitalizam. I to je razlog zašto se socijlizam ne spominje kao varijanta i zašto ga se anatemizira, demonizira i stavlja mu se krimen totalitarnog društva koje je gazilo temeljna ljudska prava. Kakva prevara. Socijalizam je riječ koju nećete čuti tako lako u današnjem društvu, socijalizam je riječ koja je non grata, zabranjena riječ, nešto kao Lord Voldemort u Harry Potteru, na riječ socijalizam skaču na zadnje noge svi opslužioci kapitalističkog aparata, te ga se „utopilo“ u komunističkoj ideologiji. Prekopavaju se jame i vrtače, okreću se kosti i grobovi, sve u svrhu negacije te opasne pojave i zabranjena sistema, sistema koji je jedini na ovoj kugli zemaljskoj bio pravedan, bio ljudski.

Psihoanalitika je dokazala i česta je tvrdnja da podređenost u nekom društvu negativno utječe na samopoštovanje, a u skladu s društveno – psihološkim zakonom ili generalizacijom poput ove: dugo razdoblje u kojem vas se često drži u strahu i nesigurnosti, tijekom kojeg ste pod nadzorom i dominacijom drugih, njihova svjetonazora koji vam pokušavaju nametnuti, pojedinci ili skupine koje niste svojevoljno odabrali, umanjuje vaše samopoštovanje i izaziva osjećaj inferiornosti. U trideset godina izgubili smo bilo koji oblik samopoštovanja. I kao ljudi, ali i kao zajednica. Socijalizam je bio dijametralno suprotno društveno uređenje. Socijalizam se trudio da čovjeku vrati, a ne oduzme samopoštovanje. Naša generacija polako je na zalasku, mladost nam odlazi i doima se da je kapitalizam izvojevao pobjedu. Kapitalizam, koji nas kroz sve svoje inačice fašizma tako uspješno generira strahom.

Da bi barem u ovom vremenu koje nam je ostalo živjeli kao ljudi potrebno je prevladati taj strah. Potrebno je, ma koliko vam to danas izgledalo smiješno i utopijski, vjerovati u socijalizam, jer smo ga mi, naša generacija živjeli. Mi smo ga poznavali kao društvo, odrastali smo u njemu. I zato je potrebno vikati, vikati dovoljno glasno da nas razbojnici i ubojice čuju. Pa makar vam se smijali svi. Uradite to radi svoga samopoštovanja i vjerujte mi, psihoanalitika je dokazala, osjećat ćete se bolje.

Živio socijalizam!

Oglasi