Krajem zime: Zagreb – Jasenovac – Osijek – Vukovar – Vinkovci i natrag u jednom danu

Fotografija: Karmen Stošić

Kako sam sinu pokazao Hrvatsku

Piše: Nenad Popović

U nedjelju ujutro oko devet izlaženje iz Zagreba širokom cestom preko Žitnjaka ide brzo. Hladno je, neugodno, oko nule. Snijeg se ne prima na asfalt, ali ostaje po poljima, tanak.

Idemo brzo, jer se nitko nikamo ne vozi u takva siva promrzla jutra. Autocesta je poluprazna, a na skretanju kod Novske tek nema nigdje nikoga.

Spomen područje je kao napušteno, potpuno prazno i bijelo, hibernirano. Tišina. Malo je je previše. Neki vjetar se diže dok izlazimo, pa je još neugodnije dok stazom od poprečnih natrulih željezničkih pragova hodamo prema Cvijetu. Imamo osjećaj kao da je minus šest.

Već nakon dvadeset minuta – minimum reverencije na takvom mjestu – polupromrzli žurimo na parking i svraćamo u Jasenovac, u lokalni bircuz-kafić, gdje na svu sreću dobivamo odličan espresso odnosno pravi, vrući crni čaj. Makar smo vani bili kratko, tu se već grijemo kao da smo planinari.

Vožnja do naredne stanice, Đakova, je preduga. Klincima je dosadno. Ne znam zašto mi taj isti put kad sam sam prođe brzo, a sad se odjednom cesta dulji i razvlači se vrijeme bez događaja. Valjda ga inače vozim automatski, misleći na ne znam što, a ovako vozim pri punoj svijesti – ispitujući stalno okolinu koliko je prikladna za posjete mladih ljudi (sina i njegove zaručnice) koji taj kraj niti su ikad vidjeli, niti znaju zašto bi im morao biti zanimljiv.

Hvala bogu, kod Slavonskog Broda nestaju oblaci i snijeg, pomalja se sunce, pa pejzaž dobiva boju i oko ceste vidi se ponešto njegovog reljefa. Osim toga, sad je cesta srećom suha.

Konačno, konačno, skretanje s auto ceste u Đakovo, da pokažem najavljenu katedralu. Na izlazu iz kola sunce, ali i neka vrsta britke hladne košave. Naporna hladnoća. Napor je zato i hod, makar do katedrale imamo jedva dvjesto metara.

A ona je zaključana. Od dvanaest do petnaest sati, premda je nedjelja. Stojimo pred teškim vratima, a putovali smo dvjesto kilometara da uđemo. Propala mi je najavljena priča o zidnim slikarijama. No picture show in Đakovo. Jebi ga.

Moja kratka objašnjenja o Strossmayeru, Đakovu itd. djeluju još apsurdnije zbog studeni i zatvorenih vrata. U punom sam debaklu vodiča, oca i srednje rangiranog hrv. intelektualca. Jer, i sam se gradić ispraznio, svi su se sakrili u kuće, ručajući valjda, ili gledajući televizijski program. Čekaju na Nedjeljom u dva, malo verbalne žeste za probavu u ubavom gradu gdje se dobro kuha.

Prvo prazan Jasenovac, onda zatvoreno Đakovo. Izlet se pretvara u napor: nakon tih zamrlih stanica koje bi trebale biti spektakularne i duboke, vozimo se po uniformnom panonskom pejzažu. Predmnijevajući da će u Osijeku u 14 h. biti slično – hladno i nigdje nikoga – počinjem tvrditi da smo gladni, da moramo nešto pojesti. Fijasko prekrivam dosta tanašnu pričom o, je li, neobjašnjivom fenomenu da grad Osijek ima dva centra, kako bi odlazak s đakovačkog parkinga dobio barem neku dozu zanimljivosti.

U Osijeku stvarno nigdje nikoga. Puše, hladno je, vrijeme nedjeljnog ručka je i tu. Idem stoga na sigurno. Parkiram pred Županijom i predvodim ka kavani Central. To je vjerojatno posljednja kavana u Hrvatskoj koja je stvarno kavana. Osim toga znam da u kavani Central mogu pitati konobara postoji li neki restoran da odemo na ručak, a da mi ne odgovori «nisamodaavdee».

Ok, kavana stvarno funkcionira, no tu ostajemo petnaestak-dvadesetak minuta (takve kavane nisu za djecu), dok konobar preporuča katastrofalni meksički restoran na brodu na Dravi. Odlazimo tamo, no bježimo čim ga vidimo. Pa opet ulazimo u kola i vozimo u taj drugi centar kojeg sam proglasio vrhuncem estetske i urbane čudesnosti. Tu međutim, na pravokutnom trgu, vjetar dalje puše kroz kapute, zubato zimsko sunce pojačava poriv «bjež’mo odavde». Spašavamo se u obližnji pubu koji je otvoren. Dolje je «pub», a mi gore na katu jedemo, grijemo se.

U četiri kad izlazimo zimsko sunce je već koso, vjetar i hladnoća sad su stvarno vrlo ozbiljni. Vozimo se u Vukovar i dolazimo tamo još za svjetla.

Kružimo kolima do strganog vodotornja i natrag u centar. Parkiramo na Dunavu, po mojoj uputi gledamo Dunav, ja tumačim „to je Dunav“. Zatim hodamo vukovarsku rundu od deset minuta i hitro ulazimo u kola. Izlet je gotov, vraćamo se natrag u Zagreb.

Mrak nas lovi poslije Bršadina i prije Vinkovaca. Kroz koje, bolje rečeno uz koje, prolazimo noćno. Mitsku, veliku bolnicu vidim samo kao noćno rasvijetljenu zgradu, a na mostu preko Bosuta desno gledam svjetla centra, mirujućeg. Također noćni prizor. Djeca u autu naravno drijemaju. Sad smo u onom ugođaju zimskih putovanja kada se noću više ne zaustavlja i blagoslivlja ostajanje u «toplim kolima». Žurimo doma kao da je dva ujutro, i šutimo.

Na velikoj županjskoj petlji (s onim njenim abortiranim patrljkom u pravcu Bosne) penjemo se na autocestu. Puno je narančaste rasvjete. Spuštamo se u jak, brzi promet prema Zagrebu i dalje. Gotovo je s bukolikom, ušorenim selima, zavičajima, osjećajima, nostalgijama.

Sad vozi Adrian, nemilosrdno kao da je u Njemačkoj, sto sedamdeset, ja otraga drijemam ili gledam igru svjetala na traci ceste. Šutim. Mogli bismo isto tako biti u Švedskoj, Francuskoj ili Njemačkoj: pred nama kao niska crvena svjetla, kamioni, svako toliko zažute žmigavci a uz cestu table koje označavaju velike udaljenosti.

Ulaz u Zagreb je impersonalan, kao i ulaz u svaki drugi veliki grad.

Neviđeno naporan i neuspio izlet. U devet i trideset Adrian iscrpljeno odlazi spavati: «Puno smo vidjeli i puno smo se vozili», veli mi. Poslije pet minuta ide spavati i njegova cura. (Cura od 23 godine, studenticu medicine, napola Talijanka, također iz Wuppertala.)

Ostajem sam. Jasenovac, Đakovo, Osijek, Vukovar, Vinkovci. Moje domovinsko-zavičajne fiksacije o Hrvatskoj koja nije jadranska obala, Istra, otoci, Velebit, Plitvice – a niti operetni Varaždin ili Trakošćan. Važno mi je osvajanje, pounutrenje panonskog prostora do kojeg mi je stalo i kojeg sve više volim, makar ga, znam, razumijem samo površno. Važno mi je da sam nešto pokazao svojem sinu koji je ovdje rođen, ali ovu zemlju ne poznaje. Putovanje je bilo da mu pokažem od kuda je. Ja se uvijek osjećam dobro nakon Slavonije, smiruje me svojom europejštinom, bilo u vidu anonimnih ušorenih sela s vrtovima i voćkama, bilo malih i srednjih gradova na rijekama gdje ljudi imaju urbana lica, gradsko držanje i odjeću, gdje se još šeće a u kavanama ne svira muzika da prekrije prazninu. Slavonija: gdje nije Balkan niti dalmatinska nabrijanost muškaraca po kalama gdje kao grupe majmuna pričaju viceve i smiju se, a cure, kad ih pritisneš, govore ajme meni, ajme meni.

 

Oglasi