Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću ili Ministarstvo istine

Piše: Đurđa Knežević

Memorija društva u Hrvatskoj, kad je prošlost u pitanju, dobrim je dijelom obrađena i pohranjena u brojnim knjigama, istraživanjima, radovima domaćih i stranih historičara i dakako u arhivima. A i nadalje se obrađuje. Također, memorija hrvatskog društva uglavnom je u skladu s uzusima historijske znanosti jednako kao i sa svjetskim uvidima i kulturno i politički prihvaćenim temeljnim stavovima o tome što se to u toj (a govorimo o suvremenoj) prošlosti dogodilo. Poznato je, primjerice, tko je pobijedio u 2. svjetskom ratu, i to ne samo vojno, već prije svega i neusporedivo važnije, koja je ideja ostala dominantna nakon rata. Dodajmo toj činjenici i ono što ta prevlast znači, a ono se može jednostavno sažeti: dominaciju je zadobila univerzalna ideja demokracije, jednakosti svih ljudi (osobito važno u dijelu koji govori o jednakosti bez obzira na rasu i naciju) nasuprot rasizmu i šovinizmima svih vrsta.

U historijskoj znanosti u svijetu (pa čak) i u nas, poznato je također i to da se s povijesnim činjenicama manipuliralo i da je to stalna tendencija, jače izražena kada je prisutan nerazmjer, to jest kada su pritisak i rigidnost vladajuće politike veći, historijska znanost je oslabljenija, i obrnuto, što je politika jedne države demokratskija to je i historijska znanost manje (ili neznatno) opterećena i produktivnija. Opterećenje je u pravilu dvojako; s jedne strane odvija se golim političkim i ideološkim pritiskom ili, manje “suptilno”, jednostavnim uskraćivanjem uvjeta (sredstava) za rad. K tome, političkim pritiscima veoma često priskaču u pomoć i pseudo-historičari, pojam koji posuđujem od Richarda John Evansa, profesora njemačke nove i najnovije povijesti iz njegove rasprave o revizionizmu (osobito poricanju holokausta) Davida Irvinga. Ti, dakle, pseudo-historičari koji se, mimo svih uzusa i etike istraživanja i tumačenja povijesnih događaja (što uvijek pomalo dovodi u nedoumicu je li im takvo što uopće poznato ili, kraće rečeno, poznaju li uopće vlastiti zanat), svrstavaju uz ono što trenutna politički dominantna struja zahtijeva kao povijesnu istinu.

Pobjednici rado, i rekli smo u pravilu, manipuliraju poviješću, no to što je tome tako oduvijek ni u kom slučaju ne znači da tako treba i biti. Na historičarima je da ih ne slijede. Historičari naime nisu ni pobjednici ni gubitnici – oni bi trebali biti objektivni istraživači i kritički interpreti. Pritom, njihovi uvidi i interpretacije imaju (morale bi imati) reperkusija na sadašnjost, u bitnome i na politiku, jer kako bismo se, napokon, kao pojedinci i društvo politički i moralno ravnali ako nam znanost povijesti ne bi podastrla svoje uvide i interpretaciju? S druge međutim strane, trenutni politički vlastodršci (sa svojim partikularnim interesima) nemaju što tražiti u historijskoj znanosti, izuzev pitati o stvarima koje ne znaju, biti u dijalogu i prije svega slušati. Prikladno je na ovom mjestu podsjetiti na gestu Angele Merkel koja je na proslavu svog 60-og rođendana, pozvala uglednog njemačkog historičara Jürgena Osterhammela, eksperta za suvremenu povijest, no ne da tamo pjeva i derneči već da – njoj i njezinim gostima održi predavanje na temu: “Prošlost: O vremenskim horizontima povijesti”. Pri svemu ovom, treba naglasiti da osnivanje ovakvog Vijeća samo po sebi i ne bi bio problem, kad bi u njemu bili historičari i društveni znantvenici i kada bi bila birani tako da budu što manje pristrani.

Odgovorni političari trebaju od historijske znanosti tražiti objašnjenja za mnoge stvari, no najmanje od svega smiju tražiti prikladna “objašnjenja” za svoj trenutni oblik i ideologiju i svoja djelovanja u skladu s tim. Odgovorni historičari (to bi bili oni, koje ne vode interesi novca, trenutnog ugleda, osobnog resentimana ili tek podanički instikt “čitanja” iz očiju političara onoga što bi ovi željeli čuti) , oni dakle, znaju koliko takva uplitanja utječu (u negativnom smislu) na povijesnu znanost (posljedično na nas danas, na društvo u cjelini), poznat im je manjak istraživanja brojnih aspekata života i događaja iz prošlosti. Taj se pak “manjak” dogodio zbog veoma jednostavnog razloga: takva istraživanja (i rezultati) pobjednicima/vladajućima nisu odgovarala jer su po vlast mogla biti neugodna ili čak “opasna”. Jednako tako, takva su istraživanja naprosto smatrana “nevažnima”, dakle nepotrebnima te za vladajuću politiku neiskoristivima. Da zbog te činjenične manjkavosti, neistraženih područja povijesnog zbivanja, pate interpretacije, to se razumije samo po sebi. Niti jedan razuman historičar neće to poreći i založit će se – na koncu to je po Marcu Blochu i “zanat historičara” – da uvijek iznova pronalazi nove činjenice i tek na temelju novih spoznaja, upravo uvažavanjem tih novih činjenica, uvijek iznova interpretira, tumači prošlost. Jednom utvrđena znanja i spoznaje dovesti će u pitanje ako se, zbog novootkrivenih činjenica, ono što se dotad smatralo utvrđenim pokaže kao parcijalno ili sporno, a ne zbog toga što se ona protive interesima vladajućih krugova ili javno prevladavajućim shvaćanjima.

Nasuprot tome, u nas “razgovaramo” o fundamentalnim, neporecivim činjenicama. Redom: Pavelić je bio kvisling, kvisling je pojam (znanstveno nesporan, baš na isti način kao i, recimo, herostratizam) koji označava izdajnika naroda te kolaboranta s Hitlerovom nacističkom Njemačkom. Hitlerova Njemačka je uvela rasne zakone, Pavelić je također uveo rasne zakone. Slijedom rasnih zakona druge se ‘rase’ smatralo nižim vrstama pa ih se i ubijalo (i to sistematski) ne kao ljude, već nižu vrstu, smetnju višoj rasi. Prije spomenuta ideja pod kojom su se ujedinile zemlje protiv fašizma, i koja je okupila veoma različite režime i ideologije uostalom, bila je ideja antifašizma. To je naime tako, mada će jedan član Plenkovićevog Vijeća javno dovesti ideju antifašizma u pitanje.

Spekulirati o tome što je Plenković imao na umu iniciravši formiranje Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima i nema puno smisla. Svega tu može biti. Premijer je moguće naivan pa i u pitanjima povijesti neuk, jednako kao što je moguće da kroz takvu jednu konstrukciju nastoji provući određene političke ideje. Moguće je također da misli kako je to mudar diplomatski potez kojim će smanjiti tenzije i jazove u društvu… Svašta bi se moglo nagađati, medijima na veselje, građanima kao sedativ, u javnom prostoru opet kao magla kojom se pokriva političko činjenje, a sve to s rezultatom brisanja memorije društva i upisivanjem nekih drugih sjećanja, neke druge istine.

Zapravo je sve to, nažalost, veoma jednostavno. Spomenute činjenice poput karaktera ‘NDH’ i njenog vodstva bez značajnih novih otkrića može poreći samo pseudo-historičar, ne mareći što nema načina, osim dakako krivotvorenja, da se ove činjenice znanstveno obori. U cijelom zanatu historičara, ono u čemu treba težiti jednoznačnosti jesu činjenice, no one opet ne mogu stajati same bez postavljanja brojnih dodatnih pitanja, daljnjih istraživanja, rasvjetljavanja mnogih zanemarenih, previđenih strana itsl., i time produbljenijih interpretacija. Uzmimo u tom smislu sljedeće prijepore iz naše suvremene povijesti. Činjenica je tako da se koncem 2. svjetskog rata manipuliralo brojem žrtava jasenovačkog logora s daleko pretjeranom brojkom od preko 700.000 ondje ubijenih, da bi se u provedenim istraživanjima grobišta došlo do brojke od 85.000 ubijenih. Vidjeli smo da je ta prva velika brojka “odrezana” što zbog ideologije (po prilično primitivnom, ponovo danas oživljenom principu: što više žrtava, to slavnija povijest), što zbog veoma prizemnih interesa, to jest, što više žrtava, to veće reparacije. Kad se dakle, a ima tome već nekoliko decenija, došlo do znatno manje a pouzdanije brojke žrtava logora, ta činjenica nije ni u najmanjoj mjeri promijenila ono što je bitno, to jest, interpretacija je “preživjela” promjenu činjenične podloge. Naime, iako je broj gotovo deset puta manji (pa niti sada istraživanja nisu završena i broj se može mijenjati,istina samo na više) neporecivo je da je to bio logor temeljen na rasnim zakonima ustaškog režima, da su u njega zatvarani i tamo mučeni i ubijani pripadnici drugih ‘rasa’ i naroda, a uz njih i oni koji rasno nisu bili smetnja ali su oponirali režimu. Nadalje, u tom se režimu podizalo ruku na pozdrav preuzet od fašističkih režima, i pozdravljalo sa “za dom spremni”. I tako smo došli do onoga što je neposredno dovelo Plenkovića do odluke da osnuje Vijeće. Riječ je o spomen ploči HOS-a postavljenoj u Jasenovcu (upravo u Jasenovcu!) na kojoj je i službeni pozdrav zločinačkog režima “za dom spremni”. Umjesto da se ponaša u skladu s onim za što je izabran, to jest, da obnaša vlast i djeluje u skladu s ovlastima te smjesta naloži ministru policije da ukloni ploču i kazni počinitelje, premjer osniva Vijeće. Usput no ne i nevažno, ovaj primjer pokazuje još i to koliko je neznanstveno pa i politički opasno operirati isključivo brojkama, veoma često pretpostavljenim no ne istraženim i potvrđenim. Da je to jedan od trenutno ozbiljnijih problema historiografije u Hrvatskoj, jedva da treba napominjati. Radi se naime o tome da se u ovakvim slučajevima polazi od tumačenja prije poznavanja sadržaja (činjenično i interpretacijski), ili drugim riječima, polazi se od ideologije ili političkih shvaćanja jednostavno ne shvaćajući/priznajući da se prethodno mora (i to otvorenog uma) predmet/problem istražiti, bez čega interpretacije jednostavno ne može biti.

Sve ovo oko Vijeća možemo razumjeti na više načina. Kad dakle osniva posebno tijelo kojem daje povjerenje da se bavi i odlučuje o stvarima iz prošlosti, pokazuje sasvim otvoreno nepovjerenje prema znanosti, prema onima kojima je zanat baviti se prošlošću i tumačiti je, to jest, historičarima. I to ne historičarima, opet izvučenima iz nekog šešira, okupljenima u nekom nad-, pored-, iznad-tijelu koje bi bilo izvan, iznad, pored struke, već onima koji se time sustavno bave. Lijepo je, naime, to što Vlada želi da im stručno tijelo objasni značenja važnih događaja iz nedavne prošlosti. Pitanje je međutim jesu li u to tijelo doista stavili stručnjake i uvažili ono što su historičari-stručnjaci i bez poziva Vlade već prije ustanovili. Nepovjerenje prema znanosti koja za to ima i dodatne uvjete, kapacitete, strukturu, katedre, institute, istraživačke projekte itsl. Pljuska je jača kad se pogleda sastav tog nad-tijela od premijerovog povjerenja, u kojem su dva, tri historičara, od kojih je bar jedan, Lučić, više obavještajac i politički aktivist. A pravi je skandal (riječ koja je doduše u Hrvatskoj izgubila svako značenje iz jednostavnog valjda razloga što su hrvatsko društvo, i politika osobito, impregnirani skandalima, oni su naime prestali biti nešto izvanredno a postali su ustvari norma) stigao koji dan nakon osnivanja povjerenstva. Prvo je ministar obrazovanja dao novac za projekt u kojem će nekoliko generala predavati povijest vezanu uz zbivanja u ratu za osamostaljenje Hrvatske, i to učiteljima i profesorima povijesti. Prvotni skandal nadograđen je novim, to jest, viceadmiral Domazet Lošo obrušio se ni manje ni više već na ugledne profesionalne historičare Hrvoja Klasića i Tvrtka Jakovinu, dvojac koji upravo izučava novu i noviju povijest. Usput, ovdje valja spomenuti i, za mnogošto karakterističnu epizodu, to jest, od te je dvojice u Vijeće pozvan samo Klasić, koji je postupio u skladu sa znanstvenom etikom, to jest, odbio je sudjelovati. S druge strane, jedan koji odgovara gore opisanim pseudo-historičarima, Josip Jurčević, našao se mal’ne uvrijeđen što on sam nije pozvan.

Osim svega, problem je u tome što se ustvari ne zna čime će se to vijeće baviti. Ako mu je (sada nam je ostalo jedino spekulirati o tome) cilj raspraviti razne historijske kontroverze iz novije povijesti, onda prije svega treba utvrditi što je u njima kontroverzno i tko je tu s čime u opreci. Potom treba utvrditi period koji se želi uzeti u obzir, ali to znači i dobro obrazložiti zašto baš taj period, jer takve se stvari ne radi proizvoljno, mora postojati razlog i on mora biti razvidan, znanstveno utemeljen i dobro objašnjen.

Vratimo se na povod za osnivanje Vijeća, a to je ustaški pozdrav na ploči HOS-a. Veoma jednostavno rečeno, suvišno je da se ustaškim pozdravom bavi neka grupa intelektualaca, jer on nije kontroverzan. On je fašistički, režim u kojem je bio službeni bio je samo okupatorski protektorat, a Hrvatska je kao država nastala u sklopu pobjede nad fašizmom u 2. svjetskom ratu, što piše i u njenom sadašnjem ustavu. Ili, Trg maršala Tita kao “sporno” mjesto. Do najšire je znanstvene (a ne uličarske) javnosti da ispita (i uvijek iznova ispituje, rekli smo, to im je posao) ulogu i povijesno značenja Tita. Oponenti Titu, to jest njegovoj povijesnoj ulozi, kojima ništa pametnije ne pada na pamet nego da se bave uličnim znakovima i izvikuju proizvoljne brojke kao da smo na tržnici, trebali bi ipak obaviti onaj jedini, nužni posao da bi ih se uopće smatralo ozbiljnima, a taj je istražiti ono za što misle da se još ne zna, uzeti u obzir ono što se već nedvosmisleno zna, pretočiti ta sakupljena znanja u spoznaje koje će logično slijediti iz činjenica, dovesti sve to skupa u povijesni kontekst ne samo domaće već u istoj mjeri i svjetske povijesti, pa nakon toga podastrijeti svoje uvide i interpretacije. Do tada, table na uglovima trgova su pitanje gradskih redara da ih kao i sve druge table s vremena na vrijeme očiste.

Nadalje, a u vezi s vremenskim određivanjem onoga čime bi se Vijeće trebalo baviti: postoje također i pitanja i događaji vezani za nedavniju prošlost, razdoblje od osamostaljenja pa nadalje koja traže istraživanje i prosudbu; misli se na žrtve rata za uspostavu samostalnosti RH. Hoće li Vijeće obuhvatiti sva “kontroverzna” pitanja iz nedavne i nedavnije prošlosti ili samo neka? Prije svake ocjene koja operira kontroverznošću, valja se pitati što je u samoj stvari kontroverzno, ili bolje rečeno, s čime je u opreci. Slijedi pitanje tko odlučuje o kontroverzi, potom, na koje se evidencije ukazuje kojima se ona dokazuje.

Sve se ipak čini da će se Vijeće baviti kontroverzama koje to nisu, odnosno, onim što prije svega i najvažnije potpada pod znanstveni konsenzus. Onaj pak dio koji se odnosi na relativiranje i odobravanje zločina reguliran je i propisima RH, i spada u nadležnost tužilaštva, policije ili gradskih redara. Kako bi se znanost, u koju se očito nema povjerenja, uklonilo iz prostora bavljenja svim kontroverzama i “kontroverzama”, nju se jednostavno tretira u skladu s nedavnom izjavom viceadmirala Domazeta Loše (ponovo on, valjda glavni ideolog generalskog zbora), koji je rekao ono što svaka uličarska gomila misli, a sve više se na tu temu i glasa: da za njega “povijest nije znanost, već više ili manje ideologija jedne ili druge strane”.

Ako je slijediti logiku svih ovih zbivanja, Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima bi vrlo skoro moglo prerasti u Ministarstvo istine. Modus operandi je poznat iz literature, a radi se primarno o manipuliranju povijesnim podacima, falsificiranju dokumenata, “friziranju” događaja, ličnosti, često i kompletnom brisanju; sve to se već vrlo dobro zna, potrebno je samo sistematizirati i provesti znanje. Za glavnog predavača u Vladi i Generalskom zboru (uz prijenos svim medijskim sredstvima svim građanima u školama, uredima, domovima…) pozvati Winstona Smitha.

Oglasi