KRATKA POVIJEST ZLOGLASNE FRAZE: Koga nasljeđuje Trump kada govori o neprijateljima naroda

Pojam “javni neprijatelj” je rado rabljen u SAD-u barem petnaestak godina prije rođenja tajkuna Trumpa

 Piše: Inoslav Bešker (Jutarnji)

Nazvavši  američke medije – uključujući The New York Times i Washington Post, koji ga danomice peru redovito, kao zube – neprijateljima puka, Donald J. Trump, predsjednik Sjedinjenih Država Amerike, dirnuo je u osinjak

Američki medijski žreci nisu časa časili da ga podsjete kako je Nikita S. Hruščëv na XX kongresu KPSS naglasio da je njegov prethodnik Josif Stalin baš tu formulu rabio kao izliku za “čistku” svojih protivnika, da je to kvalifikacija iz oružnice “despotskih komunističkih vlada” a ne demokracija. Američka profesorica Nina Hruščëva, unuka istoimene bake i djeda Nikite, kaže da joj je bilo “šokantno čuti tu frazu u nesovjetskom, zapravo nestaljinističkom kontekstu”.

Što jest, jest: proglasiti obavijesna sredstva neprijateljima, i to “neprijateljima puka” (a u ovom kontekstu i političke nacije) zvuči baš staljinistički, i utoliko demaskirajuće po onoga tko se takvim verbalnim topništvom služi. Doduše, Trump tvrdi da se to odnosi na “lažne vijesti” koje tisak objavljuje – iako ne daje dokaze da listovi lažu (dok su oni njega bezbroj puta ulovili u laži – ali ovdje nije posrijedi ruganje sove sjenici da ima velike oči, nego borba za vjerodostojnost u širokoj javnosti, gdje se Trumpova administracija i doslovno poziva na svoju “alternativnu istinu”).

Ne manjka ni onih koji, poput Conrada M. Blacka, objašnjavaju i zašto je Trump u pravu, i zašto su sredstva masovnog informiranja smrtni neprijatelji američkog naroda. Kad se sjetimo da je utemeljitelj New York Heralda James Gordon Bennett baš u Americi često citiran po izreci da je novinstvo “porota nacije” – očito je da suglasja baš nema. Alexis de Tocqueville u svojoj Demokraciji u Americi definira tamošnje novine (sredinom XIX stoljeća) kao “prvu vlast nakon naroda” (odakle teza da su novine “četvrta vlast”, kojoj se narugao Orson Welles u Građaninu Kaneu).

Hrvatska konfuzija

The New York Times piše – polemizirajući protiv Trumpa – da je pojam “neprijatelja puka” izmišljen u francuskoj revoluciji 1789. Naravno da nije. S druge strane su podsjetili da je rimski Senat Nerona proglasio neprijateljem naroda prije 19,5 stoljeća. Ni to nije bio početak. Korijeni pojma i njegove zloporabe mogu se naći i u rimskoj diktaturi prije 21 stoljeća, i u atenskoj prije 25 stoljeća, a bilo ih je i ranije.

Istoga onoga časa kada neka grupa, elita, ili pojedinac s klikom, svoje interese podigne na pijedestal bilo narodnih, bilo pučkih, bilo javnih interesa, kada uvjeri pučanstvo da je on nosilac njegovih interesa, najdjelotvorniji način da potuče i satre svoje protivnike jest da ih proglasi neprijateljima naroda odnosno puka (a ne samo, ili ne uopće svojim protivnicima, suparnicima, konkurentima – jer je konkurencija sveta onome tko se za monopol bori, a smrtna opasnost onome tko je monopol stekao).

U hrvatskome postoji stanovita konfuzija u pogledu značenja i obuhvata pojma “narod”. U doba ilirskog preporoda “narod” je bio sinonim za naciju (odatle nam Narodni muzej, Hrvatsko narodno kazalište, Gajeve Narodne novine itd.), dakle pučanstvo svjesno zajedničke narodnosne pripadnosti, dok je pučanstvo u cjelini, ili u opreci s privilegiranim staležima (plemstvom i klerom na prvome mjestu), bilo definirano kao puk (slavenska davna posuđenica iz susjednoga germanskoga “*folkaz” koji je u njemačkome dao “Volk” a svima namaknuo “folklor”). Za Jugoslavije (osobito druge) pojam “narod” se “pomaknuo” i postao istoznačnica s pojmom “puk” (pučka sveučilišta su postala narodna sveučilišta, narodna milicija jamačno nije bila nacionalna, vala ni Narodna armija, ali “narodna republika” je bila u “sivoj zoni”, klasno navodno pučka, imenom i većinom stanovništva nacionalna u pet od šest slučajeva, nasuprot slivno imenovanim Aleksandrovim banovinama). Umjesto “naroda” se, na njegovo mjesto, instalirala “nacija”, i dotad nazočna u leksiku (pa se o Hrvatskome narodnom kazalištu s pravom govorilo kao o nacionalnoj kući).

Pojam “narodnog neprijatelja” u terminologiji komunističkih partija nije imao isti obuhvat kao i u doba suparništva narodnjaka (tj. nacionalista) i “madžarona” (“antinarodno” etiketiranih unionista) u Hrvatskoj i Slavoniji, odnosno “tolomaša” (autonomista u Dalmaciji): “narodni neprijatelj” kojemu se, pod tom etiketom, oduzimalo 1945-1946 sve što je imao, sve što je stekao – pošteno ili nepošteno, nije se, na žalost, o tome prosuđivalo, kao ni kasnije – nije bio neprijatelj nacije (štoviše, najčešće je bivao nacionalist), nego navodni neprijatelj puka, “običnih” ljudi, “malog čovjeka”, uz opću pretpostavku da se nitko nije mogao obogatiti drukčije nego kao krvopija radništva i inog pučanstva. Što je često bila i istina – ali pravno nedovoljna. Potreban je, naime, prvo zakon po kojemu bi nešto bilo protuzakonito, jer ne smije biti kazne bez zakona, nulla poena sine lege, drugo, dokaz o individualnoj krivici, jer je kolektivna krivica bespravlje po sebi.

Dosluh s neprijateljima

Govor u ime puka, svega ili pretežnoga, sklizak je teren. Puk, ako ćemo pravo, bira parlament. Pučki zastupnici (to je ispravniji naziv nego “narodni zastupnici”) dobar su pokazatelj da puk nema jedno gledište i jedan interes (a ni samo jedan vrat, za čim je čeznuo Kaligula, kažu, željan da mu jednim zamahom odsječe sve glave).

Na puk se pozivao Jean-Paul Marat, pruski državljanin sardskog porijekla i francuskog jezika, liječnik i fizičar koji je u perturbacijama otkrio novinarsku vokaciju i uređivao (a uglavnom sam i pisao) novine L’Ami du peuple (njihov je naslov u nas, ovisno o dobu, prevođen kao: Prijatelj naroda, odnosno Prijatelj puka, dokaz konfuzije). Marat se zauzimao za ljudska prava u ime trećeg staleža, kojemu su bila dijelom oduzeta. Zastupao je “sans-culottes”, shvaćajući, kao liječnik, da zdravlje počiva i na socijalnim uvjetima, pa ga je zaklala liberalka Charlotte Corday.

Potpuno drukčiju klasnu legitimaciju puka nalazimo u Ibsenovoj drami En folkefiende, napisanoj 1882 (prevođenoj, u općoj konfuziji, kao Narodni neprijatelj, iako je posrijedi Neprijatelj puka, kao kaže “folke” u izvorniku). Savršeno aktualnoj (pa i u zemlji Jakuševca i Karepovca), jer glavni junak, dr. Stockman, upozorava da su mjesne kupke kontaminirane (iz kožare njegova tasta), ali to ugrožava ugled gradske uprave, gdje mu je načelnik brat, i zaradu dioničara – a oni su puk koji se računa, njihov neprijatelj je neprijatelj svega puka, koji mu razbija kuću, eda bi ga “očistio” iz grada. Na.

Pojam “javni neprijatelj” je pak rado rabljen u Sjedinjenim Državama Amerike barem petnaestak godina prije rođenja tajkuna Trumpa. Tko se sjeća Wellmanova (i, zapravo, Zanuckova) istoimenog filma sa Jamesom Cagneyjem u glavnoj ulozi, znat će da je to bio naziv korišten kako bi senzibilizirao javnost protiv gangstera, postalih opasnih “javnosti” (i “puku” i “naciji”) kada su se s pljački i mobinga za račun kapitalista i sami prebacili u kapitalističke vode, kao nelojalna konkurencija tajkunima za koje su prethodno odrađivali prljave poslove.

No nisu to izmislili Amerikanci. Pojam je vjerojatno izmišljen s klasnom državom, onoga časa kad je trebalo državnu silu upotrijebiti i njome trijebiti konkurenciju.

U Ateni su se snalazili preventivno: bilo je dovoljno posumnjati da bi netko mogao biti neprijatelj naroda (bez obzira na to bi li eventualno ugrozio poredak ili “samo” vladajuću većinu), pa se referendarno odlučivalo hoće li biti preventivno prognan na deset godina. To se progonstvo zvalo ostracizmom, ali bilo je ipak manje opako od proskripcija. Njih je u široku uporabu uveo prvi velemajstor u tom pogledu, rimski diktator Lucije Kornelije Sulla: koga bi proglasio neprijateljem države, imao je malo prilike uteći što ga noge nose, a više šanse da ga netko zatuče, jer je to i bila svrha: poziv na opći linč, “istrijebi gamad”. Istoj je metodi pribjegao i drugi trijumvirat (Oktavijan, Antonije, Lepid), pa je tako likvidiran i Ciceron.

U proskripcije se ubraja, među inima, lov na rojaliste nakon Cromwellove pobjede, zapravo i Teror kao krvoločna faza francuske revolucije, a u XX stoljeću hajka na kulake u Sovjetskom Savezu (eruptirala u ukrajinski “gladomor”), hajka na Židove u Njemačkoj (čiji je paroksizam holokaust), u Sjedinjenim Državama makartistički “lov na vještice” (doduše bez ubijanja, ne računaju li se Rosenbergovi) itd.

Chelsea Maning, nekadašnji marinac koji je dostavio dokumente Julianu Assangeu za Wikileaks, osuđena je za “dosluh s neprijateljem” – što pokazuje da je američka sudbena vlast, i prije Trumpa na čelu izvršne vlasti, poprilično široko (zapravo arbitrarno, u svakom značenju tog termina) rabila pojam “neprijatelj”, priznajući (možda nehotično) da je u ratu protiv slobode informiranja. Ukidanje te slobode nužan je aspekt diktature (na sreću ne i dovoljan, potrebni su i drugi bitni aspekti, ali već i tako je demokracija osakaćena, pretvarajući se u demokraturu, kategoriju koju je umjesno i prikladno rabio Predrag Matvejević).

Nema nijednog nijekanja odnosno sužavanja manjinskih prava, ponajprije nacionalnih i vjerskih, za koja se izlika ne traži u navodnoj prijetnji narodnim interesima vazda ugrožene većine koja se samo legitimno brani, jer su je skolili narodni neprijatelji.

Očito je da proglašavanje “narodnih neprijatelja” (ili pučkih, ili javnih itd.) nije nimalo bezazlena rabota, nego sapunanje daske temeljnim ljudskim pravima (faktički se suspendira habeas corpus), priprema terena za linč, pogrom, u ekstremnom slučaju i za holokaust.

Tko ustane na branik domovine protiv “narodnih neprijatelja” doima se domoljubno, rodoljubno, kako god, naizgled se time brane ugroženi interesi političke nacije – ali se u to ime niječu ili gaze osnovna ljudska prava, upravo onoliko podlo koliko je to baš u Americi, prije tamošnje i prije francuske revolucije (dok su Trumpfovi još bili Nijemci a ne prezreni imigranti, kamoli tajkuni), decidirano odrezao Samuel Johnson: “Domoljublje je zadnje utočište podlacâ”. Tim prije ako se fraza koristi, ama baš staljinistički, protiv političke manjine.

Donald J. Trump nipošto nije idiot. On jest lažac i manipulator, jamačno narcist, možda sociopat, ali nije budala. Ne može ne znati zašto je u svoj “whataboutizam” uključio i bombardiranje iz teškog topništva – jer se s time može usporediti generalna prozivka “nacionalnih neprijatelja”. Nije problem u njemu. Problem je što ga je izabrala ustavna većina američkih država, što je tek nešto manje od polovine glasača (razlika je bila tri milijuna pučkih glasova u korist Hillary Clinton) glasala za njegovu pogromašku retoriku – u većem postotku nego njemački birači 1932.

Za razliku od tog primjera, zasad je nezamislivo da se u Sjedinjenim Državama uspostavi diktatura. I u demokraciji narod može izabrati razmetljivca, lakrdijaša, barabu, luđaka, lopova, odnosno ubojicu, to je nesporno i potkrijepljeno primjerima. Prednost je demokracije (pa i demokrature, ako barem izbori funkcioniraju) što je na sljedećim izborima moguće izabrati drugoga. Ne nužno boljega, naravno

Oglasi