Gotovac u Rimu, Pavelić u Zagrebu

Vlado Gotovac je, možda bolje nego itko, slutio skrivene zamke provincijskog nacionalizma

Piše: Boris Pavelić (Novi list)

Tek treba vidjeti kako će u Hrvatskoj odjeknuti prijedlog Simone Šandrić-Gotovac, supruge Vlade Gotovca, da Hrvatska Rimu pokloni spomenik pjesnika koji se obračunavao s vlastitim domoljubljem. Tek treba vidjeti kako će Tuđmanova stranka reagirati na to što hrvatski veleposlanik u Italiji Damir Grubiša angažirano promiče prijedlog Gotovčeve supruge. Tek treba vidjeti neće li se kakav pravovjerni neprijatelj slobode ostrviti na taj prijedlog plemenite gospođe Gotovac i dobronamjernoga veleposlanika Grubiše, s argumentom, štajaznam, da spomenik u parku velikana treba dobiti Franjo Tuđman ili Kolinda Grabar-Kitarović, ako ne već i onaj što je tridesete prošlog stoljeća proživio u Italiji… No isto tako, tek treba vidjeti neće li se vlastodršci dosjetiti, pa Rimu uvaliti zašutjeloga brončanog Gotovca, da niskost vlastitoga nacionalizma skriju u sjeni krivotvorine čovjeka koji je cijeli život proživio tragajući za ljudskom slobodom, koju oni, s toliko lakonske samodopadnosti, preziru, ograničuju i omalovažavaju

Odmah da se razumijemo – časne su nakane Simone Šandrić-Gotovac, a ništa manje i veleposlanika Grubiše. Premda za spomenik u Rimu zasigurno ima i drugih vjerodostojnih kandidata, njih su dvoje plemenitom i dobrodušnom intuicijom osjetili da, ako igdje, spomenu na Gotovca jest mjesto u jednome od najuglednijih vrtova europske kulture, pola tisućljeća starom perivoju Ville Borghese usred Vječnoga grada, da podsjeća na čovjeka koji je smogao snage da svoje domoljublje, nacionalizam maloga i frustriranog naroda, izvede pred sud najplemenitijih ideala europske civilizicije – i da presudi bez pristranosti. Problem, međutim, nije u Rimu, nego u – Zagrebu. Rim čeka, mjesto u drevnome memorijalnom parku za hrvatskog je pjesnika otvoreno; još prije četiri godine Grubiša je predložio da ga valja popuniti. No Zagreb se ne može dogovoriti – premda kandidata ne manjka. Ne manjka? Ovisi tko prosuđuje. Mislite li, na primjer, da bi ovakva Hrvatska dopustila neka je u pjesničkome Panteonu predstavlja spomenik Predragu Matvejeviću, u Italiji uvjerljivo najpoznatijemu hrvatskom piscu? Ili, može li ova Hrvatska dopustiti da je simbolizira spomenik Vladi Gotovcu, u Italiji tek nešto manje poznatome od Matvejevića? Matvejević i Gotovac: dva politički suprotstavljena intelektualca, ali nepokolebljivo i hrabro ujedinjena u onome što za intelektualca jedino i smije biti važno – u zauzimanju za slobodu.

No to – zauzimanje za slobodu – i jest problem za današnju Hrvatsku. Ma što mi o tome mislili ili željeli misliti, ovoj zemlji od Matvejevića i Gotovca postaje sve važniji onaj mizerni pisac i kolosalni zločinac, balkanski diktator i ustaški poglavnik Ante Pavelić, čija ideologija, malo po malo, u Hrvatskoj kreira svijet paralelne, nasilne i prijeteće stvarnosti. Na dan kada je potpisani novinar saznao za prijedlog podizanja spomenika Gotovcu u Rimu, Srpsko narodno vijeće (SNV) predstavilo je zastrašujući izvještaj na stotinu stranica o govoru mržnje i nasilju prema Srbima u prošloj godini. Iz tog je izvještaja jasno: Gotovac i Matvejević izgubili su bitku koju su svaki na svoj način, a ipak zajednički vodili – bitku za slobodu, otvorenost i uvažavanje. Hrvatska u kojoj premlaćuju, napadaju i masovno prijete ljudima samo zato što su drukčiji – to nije zemlja Gotovca i Matvejevića. Hrvatska, čija se vlada na takvo nasilje oglušuje, a predsjednica ga čak i ohrabruje – to nije zemlja Gotovca i Matvejevića. Hrvatska u kojoj se urla »Za dom spremni« – to nije Hrvatska Gotovca i Matvejevića, ali možda može postati logor Ante Pavelića.

Možete biti sigurni – Vlado Gotovac užasavao bi se današnje Hrvatske. Pred »brutalnom amoralnošću zajedništva«, iskazanom u Tuđmanovu sloganu »Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što«, a naslijeđenom u proklamiranome sloganu sadašnje predsjednice, Gotovac je osjećao »neizrecivu zebnju«. Danas, ta Gotovčeva zebnja iznova dobiva posve opipljive razloge: protumanjinska mržnja, prijetnje i nasilje, bez ikakva shvatljivog povoda, poprimaju razmjere koji ne ugrožavaju samo sigurnost ljudi na ulicama, nego ozbiljno prijete i samome demokratskom poretku. »Čuvajte mi Hrvatsku od niskosti i mržnje«, često je citirana Gotovčeva rečenica. Neobična i paradoksalna za čovjeka koji je zbog vlastite zemlje odrobijao šest godina, ona otkriva da je Gotovac, možda bolje nego itko, slutio skrivene zamke provincijskog nacionalizma. Danas, hrvatski se nacionalizam batrga u istoj toj klopci »niskoski i mržnje«, a to je ono od čega je Gotovac najviše strepio. I zato, podignete li mu spomenik u Rimu, bit će on zaslužena utjeha njegovoj plemenitoj supruzi, ali za nas ostale, tek brončani odljevak sjećanja na zemlju koju nikad nismo ni uspjeli stvoriti.

Oglasi