Predrag Finci: Koji ne postadoše slavni

Zašto neki izuzetno nadareni ljudi, koji su život proveli u umjetnosti i za umjetnost, nikada ne postanu slavni? Ne govorim o onima koji su obećavali, a nisu uradili, ni o onima koji su uobražavali da mogu, a nisu mogli, nego o umjetnicima koji su imali izuzetan dar, a nikada nisu postali suviše uspješni, nikada bili zvijezde, a svi su, i uspješni i zvijezde, znali kakve su im stvarne kvalitete.

O tome razmišljam kada prođem hodnicima londonske podzemne željeznice i čujem sjajne muzičare, koji zarađuju „na šešir“, to pomislim kada sjedim u kakvom malom ovdašnjem kazalištu i bez daha gledam glumce za koje nikada nisam čuo, nad tim se zamislim kada čitam knjige vrijednih akademika, za koje malo ljudi zna, a ponekad i kada čitam knjige pisaca koji su nastojali postati komercijalni, a u tome ne uspješe.

Sigurno je bilo slučajeva kada mi se samo učinilo, posebno kada me ponese kakva pjesma ili predstava, jer blizina zna učiniti i osrednju izvedbu bliskom i dragom, ali s obzirom na iskustvo koje imam ipak sam, vjerujem, rijetko griješio. A sretoh dobrih, koji nikada nisu bili nagrađeni prema svom daru.

Je li u pitanju zla sreća, nedostatak „veza i poznanstava“, pogrešan izbor i propuštanje „pravih prilika“? Svjedočio sam svojedobno rađanju dvije sasvim slične pjevačice. Slične u pogledu stila, glasovnih sposobnosti, čak se ni fizički nisu previše razlikovale. Jedna je uspjela, postala poznata, druga pjevala po kavanama i onda sasvim nestala. Ona što postade uspješna bila je upornija, imala manje skrupula, više prodornosti, a našla i momka, tada televizijskog redatelja, koji je sve učinio da njegova draga postane poznato lice. Tako osobni karakter i poznanstvo stvoriše „zvijezdu“.

Dosuše, drskost, čak bezobrazluk je bila odlika i pjesnika T., ali on ipak ne postade pjesnik od ugleda, tek napast. A to nikako nije ono što bih nazvao „stvaralačkom hrabrošću“, koja je odluka da se bude svoj, svoje kaže bez obzira na cijenu. Oni kojima je iznad svega do uspjeha uglavnom su oportunisti, a u stvaralačkom pogledu konzervativni. Takva osoba se može dodvoriti svojim „gazdama“, a i publici. Upornost i dopadljivost su mnogo važniji od drskosti i bezobrazluka, kojim i nadaren može rastjerati sve oko sebe. Da bi netko bio „zvijezda“ mora se nametnuti, biti stalno na oku javnosti. Takvi svakodnevno fabriciraju svoje uratke, uvijek su na sceni, uvijek u medijima. Publika se na njih navikne, poneki ih čak počnu i poštivati. Do jednom.

Zvijezda je rođena, New York, New York, La la land… – sve su to filmovi u kojima pratimo priču o većem talentu koji potone u anonimnost, a onaj prosječan postane uspješan. Svi oni u sebi imaju nešto od mentaliteta opereta i melodrama, ali u životu nisu ni jedno, ni drugo. Nisu uvijek bolji propali, a loši uspjeli, premda je Warhol tvrdio da svatko može imati svojih „petnaest minuta slave“. Danas možda lakše nego jučer. Drugo je pitanje kome, zašto i zbog čega.

Ali, sada ozbiljnije pitanje: zašto veliki esejist Maurice Blanchott nikada nije postao čak ni u akademskim krugovima autoritet kakav je recimo jednako malo poznati Kojève? Blanchottov američki izdavač, koji je uz silne probleme izdao izbor njegovih tekstova, kaže da je ovaj sjajni francuski pisac i mislilac kojim čudom živio u SAD i pisao na engleskom, nikada ne bi bio ni objavljen, nema takvog koji bi u Americi tiskao njegove tekstove. Možda je pravi otpor Blanchottovom djelu nedoraslost mnogih akademika njegovom tekstu otpor konvencionalnog mišljenja radikalnom suočavanju sa ništavilom, a uz to napisanim stilom koji je bliži poetskom nego ustaljenom pisanju rasprava i traktata. Postoje, naravno, pisci čiji tekstovi bivaju kasno shvaćeni, tek kada dođe „njihovo vrijeme“, pa je tako čak i u filozofiji relativno kasno shvaćena misaona veličina Eckharta i Vicoa. Bilo je dakle i takvih kojima njihova sredina i trenutak nisu bili dorasli. Da je tako može misliti i onaj koji nije dorastao umjetnosti, u tome naći utjehu i nastaviti po svom.

Neki su bili „politički nepovoljni“, a neke su istisnule kolege, koje su znali boljeg od sebe ignorirati, a kada bi osjetili opasnost izlagati svoj skali ogovaranja i podcjenjivanja. I sam to iskusih. Mnogo toga lošeg o meni izrekoše loši, a meni odavno utješno što bi bilo puno gore da me takvi hvale i nagrađuju.

Postoje i oni koji bježe od slave, javnosti, poznatosti, oni koji bi radije ostali anonimni, pa ponekad pišu pod pseudonimom, ne bi nikako da svoju osobnost izlažu javnosti. Bunuel je čak mislio da je slava njegova djela dokaz nerazumijevanja onoga što je učinio. Velikoj američkoj pjesnikinji Emily Dickinson nije bilo do objavljivanja, a ni najvećem piscu XX. stoljeća Franzu Kafki, koji je čak htio svoja djela uništiti. Slava je niz nesporazuma koji se roje oko nečijeg imena, kazivao je Rilke, a Camus upozoravao da su danas pisci mnogo više slavni po imenu, nego po djelu.

Ozbiljan autor se upita: Slavan kome? Gdje? Zbog čega? Slava, znaju mudri, nije znak kvaliteta. Donosi novac, godi sujeti, ali nije proporcionalna artističkoj i estetskoj vrijednosti djela. Ne bi ni jedan ozbiljan pisac da bude omiljeno štivo ljubitelja koride i turbo-folka, ne bi se ni jedan penjao na njihove pozornice, jer bi odobravanje i aplauzi takve publike bili znak vulgarnosti njegova teksta. Oduvijek je bilo prosječnih koji su zabavljali prosječne („Tako i ja mogu“, pa im blisko!), ali i onih koji su znali da njihov dar ne doseže do razina velikih stvaralaca (Na koncertu oratorija Mesija cijela sala ustane i otpjeva horsku partiju. Svako od ovih je bio potencijalni pjevač, ali se držao svog „kruha nasušnog“). Umjetnici nisu elitisti, ali tragaju za svojim „idealnim receptorom“ i voljeli bi da se obraćaju sebi sličnima, onima koji će ih dobro, lijepo razumjeti. Takvi se drže svoga i kada teško zarađuju, kada su „slobodni umjetnici“. A  biti „slobodnjak“ znači raditi mnogo, zaraditi svaku paru, biti predan svom poslu, uvijek nastojati napraviti najbolje što možeš, a uz to živjeti nesigurno, bez jasne sutrašnjice, ali s onim što osobu ispunjava, što je sama izabrala. Takva osoba ne postiže svoje samo u svom djelu, nego i u svom načinu življenja. A to je čak i važnije od samog djela, pogotovo od njegove slave i uspjeha.

Da i ovo, na kraju, sebe radi dodam: Kada pišem, dobre sam volje, bez obzira na sve. Lijepo mi za stolom, dok pišem, gdje god idem lijepo mi. Ide sa mnom moja veselost. Nepredvidljiva je, dođe iznenada, može već iza ugla da utekne, pa ništa ne pitam, samo se smješkam, dobro mi, dok traje – traje. I pišem, svoje bilježim, dok ide – ide.

Oglasi