Odlazak samozatajnog ekstroverta

Umro je blagi i samozatajni ekstrovert, pesimistični optimist, kritičar, novinar, glazbenik i učitelj Ante Perković.

Piše: Antonija Letinić (Kulturpunkt)

Čitam medijske napise koji se opraštaju od Ante Perkovića. Prostor mu je čak posvetio i središnji Dnevnik HTV-a. I, ne, ne mislim da to nije dolično, dapače, poznavajući ga, čini mi se da je premalo. Premalo je jer je u svim tim prikazima izostao spomen njegove knjige Sedma republika: Pop kultura u YU raspadu. To dakako nije jedino djelo po kojem će ga pamtiti šira javnost, niti je jedino što je ostavio za sobom, osim pregoleme tuge za sve nas koji smo imali tu sreću da ga povremeno gledamo izbliza.

No, ima u tom djelu nešto što je specifično i baš njegovo. Njegovo, a naše. Dok su drugi rušili solidne temelje bolje budućnosti, on je iz njih saplitao neopipljiv, a opet tako stvaran i neotuđiv prostora povezivanja, satkan ponad geografskih, nacionalnih, političkih i inih identitetskih utvara. Prostore stvarnih susreta, utočišta nesvrstanih. I to je sedma republika – ona koju je Ante prepoznao, koju je otjelotvorio i ona koju nam je ostavio. Danas prešućena, sutra linija spajanja u kojoj ćemo se, u nekim sretnim ishodima, možda ponovno spojiti.

Imala sam tu sreću da s njim dijelim oskudno prijateljstvo, baš onakvo kakvo je njemu bilo primjereno, i intenzivnu suradnju kroz koju smo s drugima dijelili vjeru u neko otvorenije i propusnije sutra. Kad nam je ove godine odbijeno financiranje na Ministarstvu kulture za program Kulturpunktove novinarske školice, koju smo zajedno vodili njezinih osam proteklih godina, pišući prigovor prošetala sam kroz to vrijeme zajedničkog povezivanja s nekim novim generacijama. Pronašla sam nekih tridesetak mladih ljudi koji su s nama – i bez nas, ali opet uz nas – pronašli svoje mjesto pod ovim maglovitim suncem uskraćenih horizonata. I baš on i njegova otvorenost, podrška i oslobođenost od svih predrasuda bili su lijepak koji im je davao punu podršku u pronalaženju nekog svog mjesta, svoje kreativnosti, svog prava na slobodu govora, svoje sutra. U vjeri da nešto ima smisla samo ako u to vjerujemo, i to vjerujemo bez zadrške i iz želudca.

No, ovo vrijeme nije davalo prostora za Antu i ljude poput njega. Ono nemilice gazi sve one koji su suviše suptilini, začudni i dosljedni. Samozatajni ekstrovert, pesimistični optimist, smireni neurotik. I te nesporazume Ante je spajao u svom svijetu.

Pomalo s cinizmom i pomalo s podozrivošću, ali i uvijek s punim poštovanjem, gledao na moj aktivistički nagon. Nikad ga nije potcjenjivao, samo mu je bio stran. Bio je stran njegovom besprijekornom osjećaju za mjeru. Osjećaju za mjeru s kojom je protkao sve svoje tekstove, sve svoje skladbe, sva svoja radijska istraživanja, sve svoje kritike, sve svoje predstave. Naprosto je znao koja je njegova točka. Uvijek sam se beskrajno divila toj njegovoj sposobnosti da zna kad je vrijeme za točku. Ja bih stavila zarez. I taj prostor između ono je što nas dijeli u ovom vremenu. Vremenu koje nam je sada uskraćeno.

Kako god, ostavio nam je, prije svega i iznad svega, sedmu republiku jer je to ono što nam je oduzeto. Ostaje nam da se za nju borimo jer ona je taj prostor slobode, jednakosti i ravnopravnosti, prostor nestvarne stvarnosti koju imamo pravo stvarati i živjeti u nekim paralelnim svemirima.

Ovo nije vrijeme za nas, nije bilo ni vrijeme za Antu. Ali nam je dao ideju kako da ga drugačije mislimo.

Oglasi