BRZOPIS, HODOPIS

1-a-bj

Piše: Božica Jelušić

Uglavnom, uvijek je lijepo u Stambolu na Bosporu, čak i kad vrijeme nije idealno, pa minareti izranjaju iz sumaglice, a s mora puše hladan vjetar , nadižući perje vranama nanizanim na telegrafske žice i ulazeći pod široke suknje Armenki, teške i mirisave kose, koje tegle goleme zavežljaje ulicom Laleli, klopočući svojim neobičnim sandalama- nanulama. Hamali također tegle nezamislive terete, žongliraju između vozila, sudaraju se, cokću jezikom od nestrpljenja i dobacuju vozačima neke ne baš uglađene rečenice. Misterij turskoga prometa nitko nikada neće riješiti: tu gužvu, “čepove”, nepoštovanje pravila, krivudanje i vrludanje, na rubu kaskaderske vještine, da bi se, primjerice, taksijem stiglo do hotela, kroz uske ulice, zakrčene i gotovo neprohodne.

Gomile, gomile, fantastične gomile robe po “magazama”, stotine tepiha starih i novih, milion suvenira, jela za koja ti nije jasno tko će i kada to pojesti, čine sliku grada, svakodnevnu. U optjecaju je najmanje pet jezika: dominiraju ruski i engleski, čuju se talijanslki i njemački. a kad dvojica ili trojica između sebe “zakurblaju ” turski, tada sjedi i plači, jer ništa ne razumiješ! Dobro je da Šefko solidno znade bosanski, pa možeš naručiti savršene ćevape, pljeskavicu, teleću jetru, čorbu, rakiju, pivo Efes i svašta, što ti na pamet padne. A za desert- smokva punjena orasima, u medu, i gore nekakav kajmak, odličan.Jedi đevreke, jedi pilav, somun, pekmez i turšiju (turske riječi!),. janjetinu, pečeni mladi kukuruz, no sve s nogu i na brzinu, jer Istanbul je golem i imaš što vidjeti! A TV program gori je čak i od hrvatskoga, pa nemaš razloga ostajati u sobi ni pola dragocijena sata!

I naravno, kupi nešto, to je stvar časti. Ljudima je teško, recesija, kriza, terorizam, 1,5 miliona izbjeglica, koji se ne pokreću ni naprijed ni nazad, pa ti vidi…,Ima vojske na ulicama, no ljudi su mili i susretljivi, maprosto ti se ispričavaju što je sve tako nesretno ispalo, uz medijsku halabuku i plašenje (kažu oni) što će ih koštati još jedne neizvjesne i teške godine. Promjena je vidljiva: zabrinuta lica, izborana lica, siva od tjeskobe. Pogledi dolje, prsti drhtavi, nagovaranje po inerciji, zamolba da se svrati u dućan, da barem pogledom dodirneš izloženu robu.Jedan arheolog, zanesen i obrazovan,otvorio mi je pogled na povijest i religijska previranja, između nacija sakupljenih pod kapom Istanbula.Mnogo smo govorili o umjetnosti, o secesiji, Austro-Ugarskoj i Hrvatskoj. Ispostavilo se da je preda mnom bečki sudent, koji ujaku skromno pomaže prodati tepihe, cijeneći obiteljski posao, vrijedan divljenja.

I tako, sve na noge, hodajući po stubama i uz brijeg, što kažu da nikako ne bih smjela, svratih u baziliku u cisterni, čudesmi Yerebatan Sarnici, pun jeze i veličanstva prošlih vijekova. “Stupovi plača”, pred kojima su robovi lili suze, ukrašeni su divnim šarama i stliziranim ljiljanima- koji savršeni paradoks u spoju boli i ljepote! Zalovila sam negdje virozu, pa u avionu, umotana u deku, sve te slike proživljavala ponovo, u laganoj groznici. Naravno da ću ići ponovo, bez obztira na okolnosti. Sve mistične prakse, s kojima sam dolazila u dodir, nisu me uspjele uvjeriti da postoji više života, te da ćemo sve to negdje ponoviti, zaokružiti , dovršiti. Mislim da se živi i izgara u trenutku, da je život jedan, vrijeme nenadoknadivo, a samo ono što odživimo u strasti i zbog strasti učinimo, da ima najdublju vrijednost. Evo, kad bih zaista bila opuštena i bogata, ne samo iz poze i za utjehu, otišla bih u KOSKU, tu pravi Aladinovu špilju pspunjenu slatkišima i delicijama svih vrsta, i popila bih pravu kahvu u MEDUZI, pa se vratila doma, samo da osjetim slobodu izbora i radost kretanja.

Okrećem svoj tespih, ponavljam jednu mantru, misleći da sam imala sreće doživjeti svoje godine, u mojoj kratkovječnoj obitelji, te da je nebo prema meni bilo milostivo,, otvarajući mi prigode da dišem svijet punim plućima i srcem očitavam ljude, civilizacije i pojave oko sebe.

2. ožujka 2017., Flora Green

Oglasi