Boris Dežulović: Rođen 29. februara

marc-turlan

Da je bilo drugačije, i da je ovo prijestupna godina, sutra bi bio 29. veljače. Ljudi rođeni 29. veljače smatraju se drugačijima, izabranima. Sretnima. Rijetke stvari i pojave uvijek se računaju u sreću. A šanse da se čovjek rodi 29. veljače iznose jedan naprama hiljadu i pol. Rijetki su stoga i posebni ljudi rođeni 29. veljače.

Toga dana po zemaljskom kalendaru rođen je, na primjer, mali Kal-El, kojega je otac, ugledni znanstvenik Jor-El, neposredno prije uništenja planeta Kripton svemirskim brodom poslao na Zemlju, gdje će postati Clark Kent, poznatiji kao Superman. Na cijeloj našoj planeti, zajedno sa Supermanom, toga dana – svake dakle četvrte godine – rođendan slavi samo četiri milijuna ljudi.

Jedan od rođenih toga dana je i Dejan Stanimirović, kojega sam upoznao za jednog davnog reporterskog lutanja Bosnom i Hercegovinom. Rođen je na beogradskom Savskom Vencu, u ginekološko-akušerskoj klinici koja se i dan-danas sasvim prikladno zove Narodni front. Generacije Beograđana na svijet su tako došle ravno s Narodnog fronta, ali rijetki 29. februara: prema podacima statističkog ureda Sekretarijata za upravu Beograda, u tom gradu živi svega hiljadu i sto devedeset osoba rođenih toga dana. Dejan Stanimirović, recimo, rođen je 29. februara 1972. – onoga dana kad je na zasjedanju hrvatskog Sabora u Zagrebu usvojen prvi ustavni amandman i „Lijepa naša domovino“ proglašena službenom himnom Socijalističke Republike Hrvatske.

Često mi Dejan padne na um, samo onako, bez nekog razloga. Ovaj put, međutim, sjetio sam ga se čitajući kako u Čelebiću kraj Livna započinje snimanje filma o generalu Anti Gotovini.

Dejan je nakon završene srednje škole upao u jednu od posljednjih klasa regruta Jugoslavenske narodne armije: u vojsku u Banju Luku otišao je kao „aprilac“, travnja 1990., u ono burno vrijeme kad su u Sloveniji i Hrvatskoj održani prvi višestranački izbori. Dok je jedanaest mjeseci kasnije odbrojio „sitno“, sve je već bilo spremno za rat: SAO Krajina, barikade oko Knina, „božićni Ustav“ Republike Hrvatske, slovenski referendum za nezavisnost. Kad je konačno u martu 1991. skinuo uniformu, Pakracem su odjeknuli prvi rafali, a kod kuće u Beogradu dočekale su ga masovne protumiloševićevske demonstracije, stotine hiljada ljudi, vodeni topovi i tenkovi na ulicama rodnog grada.

Onda je počeo rat.

Nakon pada Vukovara i Sarajevskog primirja 2. siječnja 1992. JNA je krenula u pripreme za nastavak, i Beogradom su se poput šintera razmiljele patrole Vojne milicije privodeći rezerviste na mobilizaciju. Odaziv među klincima s Narodnog fronta bio je katastrofalan, jedva petnaest posto, mnogi su i doslovno kroz prozore bježali od poziva, a članovi kultnih beogradskih bendova, Partibrejkersa, Električnog orgazma i Ekatarine Velike, osmislili su toga siječnja veliki antiratni projekt Rimtutituki – „turim ti kitu“ na šatrovačkom – i snimili onu čuvenu pjesmu „Slušaj ‘amo!“: „Suviše si mlad da bi popio hlad, ispod šlema mozga nema…“, s refrenom „Mir, brate, mir“. U to vrijeme, moguće tog istog dana, vojna milicija je zakucala i na vrata Stanimirovićevih.

Je li i devetnaestogodišnji Dejan bio u urbanoj gerili koja se suprotstavljala ratu, je li bio dezerter kojega su pokupili šinteri iz Vojne milicije, je li se na prozivku javio zbog manjka hrabrosti za bijeg ili pak zbog viška hrabrosti za rat, nemam pojma, nikad ga nisam stigao pitati. Tek, svoj je peti rođendan, u svemu dvadeseti, Dejan proslavio negdje na hrvatskom ratištu, prije točno dvadeset pet godina, 29. februara prijestupne 1992. – onoga dana kad je održan referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine, a u Banjaluci donesen Ustav Srpske Republike BiH.

Rat se valjao prema Bosni, i nekoliko dana kasnije rezerviste su u Kninu potrpali u kamione, pa preko Dinare prebacili u Bosnu i Hercegovinu, u Bosansko Grahovo. Tu će ih jednog maglovitog travanjskog jutra, osokoljen pobjedom u bitci za Kupres koji dan ranije, komandant grahovske taktičke grupe pukovnik Slavko Lisica postrojiti da im objavi kako idu zauzeti položaje u Čelebiću. Nikad, za svih svojih pet dvadeset devetih februara, Dejan Stanimirović nije čuo za Čelebić.

Nitko nikad nije čuo za Čelebić.

Nikad do tad za Čelebić nisam čuo ni ja. Upravo tih travanjskih dana i meni je stigao poziv za mobilizaciju i vojni raspored. Služba za obranu i zaštitu Slobodne Dalmacije obavijestila me da se 21. travnja s vojnom iskaznicom moram javiti u Sekretarijat za obranu Općine Split – drugi kat, soba 205 – ali kao novinar oslobođen sam vojne obaveze, i nekoliko dana kasnije u Čelebiću ću se, zajedno s fotografom, Livnjakom Maganjom, zateći kao ratni reporter.

Čelebić je selo podno planine Golije, na cesti za Grahovo, u samom srcu Livanjskog polja, kroz koje je nekoliko mjeseci ranije razvučena linija razdvajanja, podijelivši selo, polje, cijeli ljudski život i sav svijet na srpski i hrvatski dio. Dejanova jedinica držala je položaj u srpskom dijelu sela, kad je pukovnik Slavko Lisica u četvrtak 23. travnja rano ujutro izdao zapovijed za totalni napad na Čelebić i Donje Rujane, na drugoj obali Livanjskog polja.

Uz pukovnika Lisicu, s čuke iznad sela Provo, na jugozapadnom obodu Polja, koordiniranu artiljerijsku paljbu iz pravca Grahova i Glamoča nadgledao je i general-major Ratko Mladić, što je samo nekoliko dana ranije stigao iz Knina, a pakao u Čelebiću i Rujanima s druge su strane nadgledali general Ante Roso i novi zapovjednik livanjskog HVO-a, posve nepoznati neki brigadir Ante Gotovina, navodno pripadnik Legije stranaca što je samo nekoliko dana ranije zbog otmice i iznude u Francuskoj osuđen na dvije godine zatvora.

Oko podneva asfalt oko Čelebića zaorali su i tenkovi, zasuvši vatrom položaje HVO-a dolje niz cestu. Bili su to, istina, položaji HVO-a, ali vojska je bila hrvatska: s druge strane Dejanova nišana bili su Zadrani, pripadnici bojne što je iz svoje baze u Šepurinama krenula na Kupres, a završila u Livnu.

Žestoki napad toga četvrtka nakratko je odbijen, a kad je sutradan ponovljen, ne samo da je odbijen, već je JNA morala napustiti dotadašnju prvu liniju i povući se oko kilometar natrag, prema Grahovu.

Je li bilo zbog toga, pa je zaboravio da JNA više ne kontrolira taj dio Čelebića, ili je dobio takav zadatak – je li dakle u selo, sada pod kontrolom HVO-a, nekom glupom pijanom greškom otišao uzeti gajbu piva iz zatvorene lokalne prodavaonice mješovitom robom, ili se u selu preko ničije zemlje našao izviđajući novu liniju ratišta – đavo će znati. Đavo zna te stvari: samo on zna kako se u subotu 25. travnja predvečer Dejan zatekao tako duboko u hrvatskoj polovici svijeta.

Dejana Stanimirovića vidio sam sutradan, u nedjelju ujutro, upravo tu, pred seoskim dućanom u Čelebiću. Među kućama izgorjelih krovova i lešinama koza i ovaca, podno goleme jedne nedovršene trokatnice od cementnih blokova, na prašnjavom putu ležao je mladi neki vojnik opako kratko ošišane kose i tiho ugašenih očiju. Nije izgledao onako kako mrtvi ratnici izgledaju u herojskim filmovima: bio je ravno ispružen na leđima, ukočenih ruku podignutih kao na predaju, poput palog kositrenog vojnika.

Tako izgledaju ljudska tijela kad je smrt nagla i brza. Nije bilo mnogo krvi.

Na sebi je, pamtim, imao laganu maskirnu košulju visoko zavrnutih rukava i crne kožne rukavice izrezanih prstiju, kakve su tih dana bile vrlo popularne među mladim ratnicima s asfalta, što su u rat išli kao u film. U džepu košulje pak lična karta na ime Dejana Stanimirovića, ime oca Miroslav, rođen 29. februara 1972. u Beogradu, opština Savski Venac, uz legitimaciju i vojna knjižica s uredno zavedenim vojnim rokom u Banjaluci i „učešćem u ratu“, Knin i Grahovo, a u vojnoj knjižici pedeset jugoslavenskih dinara i telefonski broj jedne Olje.

Stajao sam iznad mrtvog Dejana i razmišljao o Olji i Miroslavu, koji su toga trenutka negdje u Beogradu čekali da im se Dejan javi. Nikad nisam zaboravio taj strašni osjećaj u želucu, saznanje da toga jutra na Savskom Vencu jedan Miroslav s nemirom i strepnjom čita nedjeljne novine, a ja mu u Čelebiću mrtvog sina gledam u oči.

Zato se, eto, često sjetim Dejana Stanimirovića, samo onako, od života do života, zato pamtim taj jedan od desetina hiljada nevažnih, davno zaboravljenih leševa na prašnjavim seoskim drumovima devedesetih: pamtim ga zbog tog osjećaja u želucu, a ne zbog neobičnog i rijetkog datuma rođenja u vojnoj knjižici. Često me kasnije proganjala zamisao da u Beogradu potražim Olju i pokucam na vrata Stanimirovićevih, ako je stari Miroslav uopće još živ. Nikad se nisam usudio.

Da je, eto, bilo drugačije, i da je ovo prijestupna godina, tamo bi se sutra slavio 29. veljače – Dejanov četrdeset peti rođendan.

I ne bi, da je bilo drugačije, danas u Beogradu živjelo samo hiljadu sto i devedeset osoba rođenih prijestupnog 29. februara. Da je bilo drugačije, bio bi jedan više. Na popisu građana Srbije i Crne Gore ubijenih i nestalih u ratovima u Sloveniji, Hrvatskoj i BiH, kojega je sastavio beogradski Fond za humanitarno pravo, Dejan – redni broj 1063 – jedan je od samo dvojice rođenih 29. februara. Drugi je Zoran Mladenović iz Leskovca, ime oca Branislav, šezdeseto godište, redni broj 0169, nestao mjesec-dva kasnije oko Sarajeva. Tamo, u Sarajevu, mnogo ih je više: tristo hiljada ljudi ponovo se rodilo 29. veljače 1996. – onoga dana kad se srpska vojska povukla s Grbavice i okolnih brda, a Vlada BiH službeno proglasila kraj opsade Sarajeva.

Ljude rođene 29. februara, rekoh, uvijek su smatrali sretnima.

Dejan Stanimirović nije dočekao taj 29. februar, svoj šesti rođendan. Njegov otac Miroslav nikad pak nije saznao kako mu je i kad točno poginuo sin. Po onom popisu ubijenih i nestalih, pao je u slavnoj u bitci za Čelebić 23. travnja 1992. godine. Ubijen je, međutim, dva dana kasnije, u jednoj posve besmislenoj i glupoj akciji.

Iste te travanjske subote 1992., kad je pred mjesnim dućanom u Čelebiću kratki rafal presjekao golobradog dvadesetogodišnjeg rezervistu iz Beograda, beogradski antiratni all-star bend Rimtutituki iznajmio je kamion i na čuvenom uličnom koncertu kružio gradom pjevajući onu „Suviše si mlad da bi popio hlad“. Iste te subote Ratko Mladić – onaj general-major s dvogledom, na sigurnoj čuki iznad sela Provo – izvanredno je unaprijeđen u čin general-potpukovnika, te imenovan načelnikom štaba u komandi Druge vojne oblasti JNA u Sarajevu.

Ove pak subote, isto malo selo Čelebić u Livanjskom polju opet je bilo puno hrvatskih i srpskih uniformi. Opet odjekuju detonacije i rafali, opet mladi ratnici leže u prašini. Ovaj put ne leže ravni i ukočeni, ovaj put leže onako kako se mrtav leži u filmovima: to Antun Vrdoljak u Čelebiću, na istom onom prašnjavom seoskom putu na kojemu je izdahnuo kositreni vojnik Dejan Stanimirović, snima prve kadrove veličanstvenog filmskog epa o generalu Anti Gotovini, herojske scene bitke iz travnja 1992., koja je Gotovinu proizvela u romantičnu ratnu legendu i čin general-bojnika Hrvatske vojske.

Film „Gotovina“ u Čelebiću se snima i danas, 28. veljače, a snimat će se i sutra, dvadeset pet godina nakon posljednjeg Dejanova rođendana. Da je bilo drugačije i da je ovo prijestupna godina, sutra bi bio 29. veljače.

O tome sam zapravo htio pričati pričom o Dejanu Stanimiroviću, rođenom u Narodnom frontu u Beogradu, poginulom na narodnom frontu u Čelebiću. O tome sam htio pričati balkanskim klincima što bi danas opet u rat kao u film, opako kratko ošišani, u maskirnim košuljama visoko zavrnutih rukava i crnim kožnim rukavicama bez prstiju.

Rat, u najkraćemu, to je kad klinac iz Beograda, iz Srbije, ide po pivo u Čelebić, u Bosnu i Hercegovinu, da ga tamo ubiju klinci iz Zadra, iz Hrvatske. To je rat. Rat je kad general s dvogledom dobije unaprjeđenje samo preko tebe mrtvog. Istog tog dana poslijepodne.

Rat nije film Antuna Vrdoljaka. Nitko ne snima filmove o kositrenim vojnicima. „Ispod šlema mozga nema.“ Da je drugačije, sutra bi bio 29. februar i Clark Kent, ime oca Jor-El, slavio bi rođendan. Ne postoji Superman, nema za vas svemirskog broda da trenutak prije kraja pobjegnete s narodnog fronta i planete.

Sretan vam stoga sutrašnji 1. ožujak. Nemate zapravo pojma koliko vam je sretan.

Jebo vas rat kositrene i glupe

Oglasi