Branka Prpa: Predrag Matvejević i mi danas

Fotografija: Beogradski rekvijem

Fotografija: Beogradski rekvijem

Slovo na “Beogradskom rekvijemu” – komemorativnom skupu posvećenom Predragu Matvejeviću.

Parafrazirajući naslov Matvejevićeve knjige “Jugoslavenstvo danas” možemo povezati njegov lik i delo sa pitanjem, a gde smo mi danas? Istina je da u istorijskoj retrospekciji jugoslavenstva, Matvejević je jedan od tragičnih junaka, njegovi pokušaji da se uspostavi dijalog o realitetu države koja je bila u dubokoj krizi nisu uspeli, štaviše, ismejani su jednako kao i svako traganje za uzvišenim principima politike i zajedništva. Pokazalo se, međutim, da je ignorisanje realiteta upravo u trenutku kada se svima nametao, u celoj lepezi svojih problema, bilo fatalno za jugoslavensku državu i njene narode.

Matvejeviću posve sigurno nije bila namera da propagira ideju jugoslavenstva, kako to i sam kaže. Kao intelektualac duboko je razumevao potrebu za dijalogom koji je trebao preduprediti činioce nazadovanja i raspadanja: “Nužno je potražiti nove, neinstitucionalizirane osnove za dijalog, pojasniti ili utvrditi pretpostavke međusobne suradnje i zajedništva”, napisao je u uvodu svoje knjige. Jer, po njegovom mišljenju, “izvan Jugoslavije nema ni za kog od nas pozitivne alternative: nacionalne, državne ili društvene”.

Dijalog o jugoslavenstvu kao nepostojanom i promenljivom pojmu, u granicama kratke i neukorenjene istorije, nije moguć bez rasprave o naciji. Pitanje je kakvoj: modernoj ili postmodernoj? Svejedno je, ona naprosto balansira između proizvodnje mitova i kritike mitova i shodno tome, po mišljenju Matvejevića, ona mora uključiti sledeće pretpostavke:

– Kritički odnos prema prošlosti (ali i prema sadašnjosti) vlastite nacije;

– Razlikovanje tradicije i tradicionalizma;

– Svijest da nema boljih ili lošijih nacija;

– Odbacivanje nacionalizma kao primitivnog oblika nacionalnog osjećanja;

– Spoznaju o tome da sve nacionalne posebnosti nisu vrijednosti;

– Dostojanstvo i toleranciju u odnosu prema drugima;

– Odvajanje nacionalnog od vjerskog;

– Suprostavljanje shvaćanju nacionalne kulture kao ideologije nacije;

– Nefavoriziranje pripadnika svoje nacije na štetu drugih;

– Poštivanje tuđih nacionalnih vrijednosti;

– Uvažavanje razlika.

Moglo bi se reći: vrlo visoki standardi za 1981. godinu, kada je Matvejević započeo ovaj vid intervjua-eseja sa Borom Krivokapićem, a potom ih vodio sam sa sobom i sa drugima. Može se čak reći i da je jugoslavenski utopijski projekt tolerancije i “jedinstva različitosti” postao i katehizis Evropske unije ostvaren na ruševinama i krvi države koja ga je proklamovala kao svoj temelj. Danas, naravno, ne uspevamo se osloboditi mračne analogije evropejstva sa jugoslavenstvom, jer smo savremenici propasti jedne i svedoci krize druge idealno-tipske projekcije zajedništva naroda i država.

Vrtlog negativiteta koji je vukao Jugoslaviju, uvukao je i Matvejevića u akciju. To nije bilo slučajno jer, da se prisetimo poslednjih rečenica u njegovoj knjizi “Jugoslavenstvo danas”: “Ja sam ostajem na kraju sa pitanjima koja sebi postavljm: kako mobilizirati duhove koji su umorni od svega i rezignirani na sve, nepovjerljivi jedni prema drugima i prema sebi samima, koji sumnjaju u prijedloge i one koji ih, još jednom, iznose? Između govora koji sve negira i onoga koji pokušava koješta opravdati, ima li mjesta za riječi povjerenja, razumijevanja, razuma?” Odgovor na ta pitanja dat je 1989. godine kada Matvejević zajedno sa Žarkom Puhovskim, Miloradom Pupovcem te Kočom Popovićem osniva Udruženje za jugoslavensku demokratsku inicijativu, skraćeno UJDI. Ishod te inicijative znamo. Nije uspela, kao što nije uspela ni jugoslavenska država koja je srušena posle 73 godine svog postojanja. Epilog Matvejevićeve problematizacije sa početka 80-ih godina XX veka dogodio se početkom XXI veka. Godine 2005. u Zagrebu biva osuđen na uvjetnu kaznu zatvora od 5 mjeseci po tužbi pesnika Mile Pešorde zbog novinskog članka “Naši Talibani”.

Kao junak ove priče, Matvejević je postao klasični evropski antiheroj čija veličina je u slabosti: u odnosu na politiku isključivosti i ekskluzivizma, u odnosu na mržnju netalentovanih, u odnosu na banalnost sa kojom mediokritetsko zlo zamračuje horizont.

Nema potrebe da nabrajam sve ono što čini Matvejevićevu bibliografiju. To će sigurno umesto mene i bolje od mene uraditi ostali učesnici ovog skupa. Ipak, da pomenem, da je u svom “Mediteranskom brevijaru” za Mediteran, između ostalog, napisao: “Gradili su ga sklad i mjera, geometrija i logika, zakon i poetika. Rušili su ga suparništvo i nesnošljivost, bezakonje i mržnja, nasilje i fanatizam”. Isti opis možemo primeniti i na jugoslavensku državu. Gradila ju je plejada južnoslavenskih intelektualaca, najveća imena jugoslavenske umetnosti i nauke, velika imena zajedničke i nacionalne politike, vera i energija njenih naroda.

Poput negativa, njeno uništenje sačinjeno je od patnji i poraza, euforične pojave vođa i kolektiviteta u kojoj je Nacija postala supstitut za individuu. Kolektivno Ja, kao deo deliričnog projekta politike i politikanata Države-Nacije koja je postaje sama sebi svrha, neupitna i nedodirljiva. U toj somnabulnoj tabuizaciji naciona, mi zaista postajemo mentalni talibani kada pokušavamo da izađemo iz koncepta “od danas do sutra” u kojeg smo uvučeni da bi zaboravili realnost.

Predrag Matvejević danas pripada istoriji. Ali kakvoj? Istoriji zajedništva. Zato deluje i na našu sadašnjost i otvara perspektivu budućnosti.

Slovo na “Beogradskom rekvijemu” – komemorativnom skupu posvećenom liku i delu Predraga Matvejevića, održanom 22. februara u UK Parobrod.

Izvor: Peščanik.net, 24.02.2017.

Oglasi