Zločeci HDZ-a

Fotografija: Jovica Drobnjak

Fotografija: Jovica Drobnjak

Piše: Viktor Ivančić (Novosti)

Vladajuća stranka sije oko sebe takav entuzijazam da diljem Hrvatske niču arheološka nalazišta novih aktivista. Preko televizijskih ekrana, radijskih programa, internetskih portala i novinskih stranica nadiru fosilni ostaci partije koji – osim što podsjećaju na slavno doba utemeljenja – zrače nesvakidašnjom svježinom i vitalnošću. Odnedavno se šire glasine da su lojalnost Hrvatskoj demokratskoj zajednici kolektivno obnovila čitava groblja, uključujući žitelje elitnih parcela na Mirogoju, uplativši članarine za nekoliko godina unaprijed.

Jedan od krupnijih primjeraka iz ove garniture postao je prava medijska zvijezda. Gotovo da nema važnije informativne platforme preko koje ovih dana nije distribuirao svoja sjećanja na herojske dane, razveselio publiku pokojom sočnom anegdotom iz prvoboračkoga razdoblja, izložio svoje sudove o aktualnoj političkoj situaciji, oblizao stopala premijeru Andreju Plenkoviću, te – dakako – upozorio na važnost čuvanja pozitivnih uspomena na jedinog, jedinstvenog i neprežaljenog Oca. Ime mu je Drago Krpina, krasno je očuvan, balzamiran po mjeri zagrebačke špice, pršti od energije i borbene gotovosti, a povrh svega je friško postavljen za zamjenika predsjednika Kluba utemeljitelja HDZ-a.

‘Zar Drago Krpina nije umro?’ navodno se glasno zaprepastio slučajni prolaznik kraj kioska na Jelačić placu, ugledavši fotografiju znamenite okamine na naslovnoj stranici Večernjeg lista. ‘Nije’, poučio ga je trafikant. ‘To je bio umro Tuđman, a Krpina, koji je dragoga vođu uvijek slijedio u stopu, od tada u znak odanosti nije davao znakove života.’ ‘Zašto je, do vraga, prekinuo s tom korisnom praksom?’ znatiželjan je bio prolaznik. ‘To ćete saznati kupite li Večernji list’, lukavo se nacerio trafikant. ‘U novome broju, uz živoga Krpinu, donosimo i priču o teletu s četiri glave, dokumente koji potvrđuju da je kardinal Stepinac u vrijeme NDH bio saveznički pilot, te potresnu životnu ispovijed Nina Raspudića.’ ‘Što se dogodilo Raspudiću?’ štrecnuo se prolaznik. ‘Raspudić je zbog Novosti i feralovaca koji tamo pišu dugo vremena bio izvan sebe, pa se naposljetku pokušao vratiti, ali je na ulazu zatekao natpis ‘Zauzeto, glupan!”

Ništa slično nije se događalo na relaciji između pokojnoga tvorca hrvatske države i njegova posilnog. Imajući Krpinu pri ruci, Tuđmanu je bila puna šaka brade. ‘Bezbroj me puta znao u znak prijekora počupati za bradu’, povjerava se arheološki hadezeovac Večernjaku, i odmah pojašnjava da to nisu bili izljevi srdžbe, već rituali preko kojih su dvojica muškaraca razmjenjivala nježnosti i učvršćivala uzajamnu povezanost, jer bi se ‘sve ubrzo završilo uz bocu dobrog vina’. I danas je tronut kada se prisjeti takvih svojih postignuća: ‘S ponosom mogu istaknuti da je (Tuđman) u mene imao golemo povjerenje.’

To što otisak u pamćenju nalikuje prizoru u školskoj učionici, gdje očinski brižni nastavnik suptilnim fizičkim kontaktom iskazuje i ljubav i strogost prema najboljem đaku, upućuje ga da što manje griješi, da nastavi marljivo raditi uz jamstvo će mu on biti trajan oslonac, a ovoga valjda prožima tjelesni ushit nalik prvim masturbacijama, uopće nije slučajno. Mlađe čitatelje, naime, vrijedi obavijestiti da je Drago Krpina svoju karijeru započeo kao seoski učitelj. Željan napredovanja, javio se potom na natječaj za dopisnika Slobodne Dalmacije iz Benkovca, ali nije uspio – jer iznimno su oštri bili kriteriji za mjesto dopisnika Slobodne Dalmacije iz Benkovca – te je, prirodno, degenerirao u političara i vrlo brzo osvojio partijske i državne vrhove, tik uz debelo meso voljenoga vođe.

Od brojnih funkcija valja izdvojiti ratnu dužnost predsjednika Kriznog stožera za Dalmaciju (zbog čega se zakitio činom brigadira), pa predsjednika Zastupničkog doma Sabora, pa načelnika Političke uprave Hrvatske vojske, pa Tuđmanova osobnog savjetnika za oslobođene krajeve, ali ono što povezuje sve te karijerne punktove jest samoprijegorno zalaganje za nacionalnu sigurnost i obranu države od unutrašnjih neprijatelja: gdje god se zatekao, Krpina je izgarao od želje da problem mirovnih aktivista (poput Zorana Oštrića) rješava uz pomoć ‘metka u potiljak’, ili da novinare-dezertere (poput ovoga potpisnika) privodi pravdi hapšenjem i sudskim progonom, ili da pokrene često trome mehanizme državne represije kada je trebalo u korijenu sasjeći ‘nehrvatske, autonomaške i orjunaške ideje’ (kakve su se rađale u demonskom laboratoriju Feral Tribunea).

Najprije će biti da je taj neugasli žar razlog što je ustao iz groba, naprasno obustavio solidariziranje s mrtvim poglavarom i ponudio se na korištenje novoj vladajućoj garnituri: prilike su, razumio je, opet takve da će njegovi talenti biti na cijeni. Stoga je, shvativši kako je u toku sezona lova na Milorada Pupovca, Novosti i političke predstavnike Srba u Hrvatskoj, u Novom listu aranžirao posebno efektan povratnički nastup. Pupovca je tu optužio da je ‘ratovao protiv Hrvatske političkim sredstvima’, da je ‘širio miloševićevsku propagandu’, ‘opravdavao agresiju na Hrvatsku’ i ‘radio u dosluhu s Beogradom’, a umjesto da se zbog svojih ‘gnjusnih laži’ ispriča i ‘sakrije u mišju rupu’, on i sada ‘nastoji biti mjera i arbitar demokratičnosti u Hrvatskoj’. Time, smatra Krpina, ‘samim Srbima u Hrvatskoj i danas radi veliku štetu jer onemogućava ili barem otežava njihovu normalnu integraciju’.

No na koji je način sam Drago Krpina, u vrijeme kada je kao povjerenik vlasti za to bio zadužen, omogućavao ‘normalnu integraciju’ Srba u Hrvatskoj? Dokument o tome možemo naći u jednome sudskom podnesku što ga je prije petnaestak godina sastavio odvjetnik Luka Šušak, referirajući se na događaje od 2. studenoga 1991., kada je 66 zarobljenih civila srpske nacionalnosti iz Zadra, uz zatočenike iz Splita i Šibenika, protiv svoje volje odvedeno na razmjenu u Pakovo Selo kod Žitnića, pod budnim okom eksperta za ‘normalnu integraciju’.

‘Drago Krpina, sadašnji saborski zastupnik, tada se nalazio u autobusu sa zatočenicima’, stoji u sudskome spisu, ‘te im je na njihove zamolbe obećao, a nakon izvršene razmjene, povratak autobusom u Zadar. Međutim, gospodin Krpina je izašao iz autobusa prije krajnjeg odredišta, a građanima srpske nacionalnosti nije omogućeno da se vrate svojim kućama u Zadar. Situacija im je bila otežana i time što su im prethodno bili oduzeti dokumenti u cilju da se ne mogu vratiti u Republiku Hrvatsku.’

Mile Dragić, jedan od ljudi iz autobusa, nekadašnji nastavnik u zadarskoj Tehničkoj školi, ispričao je Feralovom novinaru (rujan 2003.) kako je bez ikakva povoda uhapšen mjesec dana ranije, pa svakodnevno premlaćivan, da bi po isteku torture bio odveden na razmjenu. ‘Nas desetak molili smo da ne idemo u razmjenu, no Drago Krpina nam je rekao: ‘Vi morate ići u razmjenu, a kada dođete u Žitnić, tamo ćete odlučiti hoćete li se vratiti ili ne!’’ Na putu do Žitnića skupina je zadržana u Šibeniku, na gradskome trgu, kako bi se okupljena svjetina mogla satima iživljavati na ‘zarobljenim četnicima’. ‘A Krpina je bio cijelo vrijeme tu i pratio nas. Dvojica ljudi koji su odrasli s njim i završili školu s njim, molili su ga ‘Drago spasi nas, vidiš što se zbiva’, no on je rekao: ‘Nema šanse, ja vas ne poznajem!’’ Krpina je autobus napustio prije same razmjene, pa je svima postalo jasno da je njegova priča o mogućnosti povratka laž.

Mile Dragić završio je u Australiji, a Drago Krpina – nakon što je vješto rukovodio akcijom nasilne deportacije srpskih civila i iskazao se kao prvoborac politike etničkog čišćenja – na višoj dužnosti, gdje će s jednakom strašću ulagati sebe u interese Republike Hrvatske, očekujući da ga zadovoljni vladar tu i tamo čupka za bradu.

Eto pune istine o aktualnoj melodramatskoj defosilizaciji staroga HDZ-ova kadra, o manevrima što prizivaju i romantičnim svjetlom obasipaju zločetke državotvornog pokreta koji danas obnavlja nekadašnju slavu: avangardni junak etničkoga čišćenja, organizator deportacija civila nepoželjne nacionalnosti s bogatim terenskim iskustvom, zahtijeva da Milorad Pupovac bude odstrijeljen kako bi se omogućila ‘normalna integracija’ Srba u Hrvatskoj!

Proces mnogo obećava. Ostvari li se sretan spoj tradicije i suvremenih trendova, zločinjavaca i mladih nada, staroga i novog šljama, nastupe li krpine i raspudići bradu uz bradu i uzajamnom razmjenom energija dovedu do kreativne eksplozije, Hrvatska bi mogla pojuriti u budućnost takvom brzinom da i Srbi u njoj osjete čari ‘normalne integracije’, sve dok, normalno, od njih više ne ostane ni traga. Sjajno vozi taj autobus, morat će se složiti, koristi progon na sva četiri kotača.

Oglasi