HENDRIX

1-a-hendrix

Piše: Eduard Pranger

I sada, nakon toliko godina, sjećam se trenutka kada sam ga prvi puta opazio. Jesen je bila kasna, popodne prohladno i sunčano i bio je ponedjeljak. Sjedio je tamo, na drugoj strani mosta, baš kao i ja i zurio u Savu koja je tekla ispod naših nogu. Bio je daleko, pa mu nisam mogao razaznati crte lica, ali u jednom je trenutku i on ugledao mene.

„Samo slučajni prolaznik“, pomislih vrativši se ponovno svojim mislima. Kada sam podigao pogled s mutne vode što se valjala u dubini, njega tamo više nije bilo.
Sutradan, sjedio sam ponovno na istom mjestu, a on je već bio tamo i kao da me čekao.
S vremena na vrijeme uhvatio bih ga kako gleda u mom smjeru i shvatio da i njega vjerojatno muči znatiželja.
Nekoliko dana kasnije, prišao je. Nije mi se obratio ni započeo razgovor. Samo je, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu i kao da se već godinama poznajemo, sjeo.
Ni taj dan nismo progovorili. Sjedili smo u tišini i gledali u krvavo crveno sunce koje je nestajalo tamo negdje iza Samoborskog gorja. Kada je napokon zašlo, naglo je zahladilo i on je bez riječi ustao. Sekundu dvije kao da je oklijevao želeći mi se obratiti, a onda se naglo predomislio, okrenuo i otišao. Ne mogu reći, ali s nestrpljenjem sam očekivao ponedjeljak.
– Dobar dan – pozdravio me i sjeo.
– Dobar dan – rekoh i pružih mu ruku. – Milan.
– Krešo.
Promatrao sam ga dok je skidao zelenu vojničku jaknu. Podvio ju je pod sebe i sjeo. Čovjek srednjih, mojih godina, prosječne visine, mršave građe, ničim se posebno nije isticao. Izgledao je baš obično.
– Mala je voda ovih dana, eno se vide ostaci onog prastarog mosta. Tamo… – pokazao je grančicom koju je držao u ruci.
Iz sive vode s desne strane obale virilo je nekoliko crnih trulih drvenih stupova.
– Da, rijetko je da se vide. Dugo ništa nije padalo…
Neko vrijeme šutjeli smo i gledali ispod nas. Onda on baci onu grančicu koja lelujavo padne u vodu. Sekundu kasnije zahvati je vir, zakovitla, uvuče pod površinu, pa je malo dalje izbaci napolje. Drugi vir ponovno je povuče i ona nestane.
– Dugo dolazite? Nisam vas prije ovdje viđao…
– Pa, ne – rekoh. Možda mjesec-dva, ne više…
– Lijepo je tu, mirno. Volim gledati Savu u jesen, nekad sam tu s bratom pecao.
– I ja, samo malo više gore… Znate gdje je Piškurov jarak?
– Znam, prema Zaprešiću…
– Aha, tamo. Kao djeca, pravili smo brane od granja i lovili štupsere i klenove. Bilo ih je kao blata.
– I ja sam s bratom išao, samo malo niže, kod Petruševca. Dolje, iza skele. Sad je više nema.
– Znam, tamo smo mi išli mrene…
– E da! Mrene! Kockice sira i male trohaklice… Išle su kao lude!
– A bilo je i smuđa, i štuke, a o cverglima da i ne govorim. Koja su to vremena bila… Više ne pecate?
– Ne. Otkako mi nema brata nemam društvo, pa ni volju. A i zagađeno je, nije to više onaj ribolov.
– A što je bilo s bratom?
Pogledao me je ispod oka. Bio je to onaj poseban trenutak, trenutak kad kod neke osobe osjetite kolebanje hoće li vam se potpuno i iskreno otvoriti ili će razgovor biti nastavljen u formalnom tonu, tek samog razgovora radi. Došlo je to brzo, bez neke najave, iznenadilo je i njega i mene.
– Moj je brat mrtav, poginuo je.
Izrekao je to u jednom dahu i kao s nekim olakšanjem. Loptica je bila prebačena i znao sam da o mom odgovoru ovisi dalji tijek razgovora. A što sad?
Imao sam dovoljno iskustva da ne zagrizem bačenu udicu, jer naravno, sad sam ja trebao pitati što je bilo s bratom, a odgovor će biti beskrajna priča o djetinjstvu, bliskosti, smrti i tuzi. Samo nesreća i nesreća, a meni se to nije slušalo. S druge strane, ni ja nisam na most dolazio zbog prekrasnih zalazaka sunca i razigranih riječnih galebova. Ipak, osjetio sam na trenutak neku bliskost s tim strancem.
– Žao mi je. A što je bilo s njim?
Ispričao mi je klasičnu priču, kako su rano ostali bez roditelja, kako se on brinuo za brata jer je bio stariji i kako su bili nerazdvojni. Prošli su zajedno i Vukovar, on je bio ranjen i imao sreće da zajedno s jednim konvojem Crvenog križa izađe iz obruča, no brat je nestao nakon što je grad pao. Nikada ga više nije vidio. Pretpostavljao sam da će priča biti tužna i nisam se prevario. Postavio sam mu pitanje na koje sam već znao odgovor.
– I nema nikakve šanse da se sazna gdje je?
– Ne. Sve sam probao, sve obišao, čak razgovarao sa Srbima koji su se vratili u Vukovar, ali ništa. Baš ništa.
– Žao mi je.
Sad je na meni bio red da se otvorim, no spasio me sumrak koji se nadvio nad rijeku.
– Kasno je, moram ići. Vidimo se sutra?
– Naravno, ako ne bude padalo.
Kiša je pala i padala je sve do pred vikend, a onda je prestala. Ja bih subotu i nedjelju obično provodio u miru svog osamljeničkog stana, tako da smo se ponovno vidjeli tek u ponedjeljak. Sava je prilično narasla i njen se vodostaj izjednačio s razinom obale. Mutna voda valjala je granje i krupno smeće nizvodno i sve bi izgledalo prilično depresivno da nije bilo stotina razigranih galebova koji su iskoristili visok vodostaj da se nahrane glistama i insektima koje su podzemne vode potjerale iz tla pored nasipa. Kada sam došao, Krešo je već sjedio na rubu visoke čelične ograde.
– Danas bi se mogla izliti – reče mlatarajući nogama. Podsjetio me na neko veliko dijete.
– Možda. Sjećam se da je jedanput trebalo samo metar da se ne prelije preko nasipa. Bilo je to tamo negdje, osamdesetih. Znam da sam sa susjedom oko ponoći išao gledati na nasip. Malo je falilo onda i bilo je baš gadno.
– E da, da se prelije, svašta bi bilo…
Ispod, voda je tekla prilično brzo. Jedna napuhana siva strvina, možda psa, valjala se prema nama sredinom matice. Gledali smo za njom bez riječi sve dok nije nestala pod mostom.
– Stanujete negdje blizu? – upitao me.
– Na Kajzerici. I možemo prijeći na ti, mislim… Istih smo godina i to…
– Naravno. Nemam ništa protiv. Nego, čujem da su tamo sve pokupovali?
– Tko?
– Pa Kinezi, na Kajzerici…
– Aha! Jesu, da, ali sad se sele. Idu u Jankomir, zbog carine. Bliže im je.
– Mudar narod. I praktičan.
– Je. Podsjećaju me baš na mrave, svi rade ko jedan.
– Da, to im je prednost.
– Čuj, nisam te pitao, kako se prezivaš?
– Plečaš.
– Da ti nije onaj Plečaš nešto…
– Ne – prekinem ga. – Nije mi ništa. A ti?
– Petar.
– Što Petar?
– Pa Krešimir.
– Petar Krešimir?
– Da. Ime Krešimir, a prezime Petar. Moji su iz okolice Zadra. A koje si godište?
– Šezdeset drugo, 29. jedanaesti. Dan bivše Republike, lako je zapamtiti – nasmijao sam se.
– Aha. E, onda me možeš poslati po šibice, ja sam šezdeset i četvrto.
Razgovarali smo tako još neko vrijeme, reda radi. Osjetio sam da mi želi postaviti pravo pitanje i da ga je ono mučilo još od onog prvog dana, otkad smo se sreli, ali nisam mu želio olakšati. Nisam bio od ljudi koji bi plakali nekome na ramenu i tražili utjehu, pogotovo ne od nekog nepoznatog. Ispod oka, gledao sam ga kako napeto razmišlja kako započeti temu. Još se neko vrijeme mučio, a onda je krenuo.
– Jesi oženjen?
– Bio sam.
– A djeca? Imaš djece?
– Imao sam. Sina.
– Pa što se dogodilo?
– Stradali su u prometnoj nesreći. Prije dvije godine.
– Strašno – reče potreseno i ja sam u trenutku spoznao da je zaista tako i mislio.
Kada sam započeo sa svojom pričom šutio je i pozorno slušao. Ne onako kao drugi, zbog pristojnog suosjećanja ili puke utjehe, ne. Slušao je sa razumijevanjem, pa sam u jednom trenutku osjetio pravu grižnju savjesti što mi je njegova tragedija bila tako predvidljiva i što sam neki dan njegovu priču saslušao onako površno, čak bezdušno. I sâm sam već odavno bio umoran od tuge i silnih sažaljenja i, htio ne htio, pomalo sam mu čak i zavidio na tom prokletom iskrenom suosjećanju, onom koje je mene već odavno napustilo. To je i bio razlog zašto sam nastavio. Ispričao sam mu o ratu, ranjavanju i rehabilitaciji. Pokazao sam mu čak i protezu, a on se iskreno začudio, za razliku od drugih, kako se uopće ne primijeti da nemam desne potkoljenice. Ispričao sam mu i o nesreći, i kako sam nedavno dobio otkaz, i kako sam podstanar, i o dugovima, sve sam mu ispričao. Dok sam govorio, on je čak postavljao i pitanja i ta me njegova zainteresiranost tada već počela ljutiti. Završio sam bijesno, jedva se kontrolirajući. On je mislio da sam, kao i on, ogorčen na sustav, nepravdu koja nas okružuje, državu, društvo i ljude, pa me čak pokušao i smirit što je samo dolilo ulje na vatru moje srdžbe. Ja sam bio ljubomoran na njegove čiste osjećaje i to saznanje još me je više razjarivalo. Nisam više mogao izdržati.
– Moram ići – ustao sam iznenada. – Zaboravio sam da se trebam naći s jednim prijateljem u gradu. Čuj, oprosti ako sam bio malo, znaš… Dugo nisam s nekim tako razgovarao…
– Nema veze, pa zato smo tu – bio je pomirljiv. – Čovjek se treba ponekad olakšati, kao recimo ti sada. Znaš, i meni je onaj dan nakon našeg razgovora bilo puno lakše, što ja znam… Ako je ovo i tebi pomoglo, drago mi je…
Stisnuo sam zube. Bijes me pomalo napuštao, jer njegova me je iskrenost potpuno razoružala. Zakopčao sam jaknu i pružio mu ruku. On se podigao i nasmijao što je i meni izmamilo kiseli osmjeh.
– Vidiš! Nije sve tako crno kako izgleda. Evo, jedan običan razgovor i stvari već izgledaju drugačije, jel’da? Vidimo se sutra?
– Valjda, ako se Sava ne izlije i sve nas odnese k vragu…
– A neće ona, bez brige. Do sutra će se smiriti, i ona i ti. Ne vrijedi se sekirati, ima u životu i gadnijih stvari. Stari, uvijek može biti i gore, zapamti, puno, puno gore.
Naglo se uozbiljivši, pogledao me je nekako čudno, okrenuo se i otišao.
I danas, nakon toliko vremena, sjećao sam se tog pogleda. On kao da mi je već tada nešto nagovještavao, a ja sam, onako sebičan i zaokupljen samim sobom, to nešto tako olako propustio.
Idućih dana bezuspješno traženje posla bilo mi je čisto gubljenje vremena. Krajem mjeseca, kao i obično, bio sam tanak s lovom pa sam za večeru postio. Glad mi je stvarala nervozu i to je bio još jedan razlog da ne odem na most, a povrh svega javio se vlasnik garsonijere i na lijep mi način dao otkaz. „Kćer se udaje“, najavio je.
U takvom raspoloženju sjetio sam se mog poznanika. Ono moje ponašanje od posljednji put nije bilo u redu, zaista. Krešo to ničime nije zaslužio. Malo po malo, vraćalo mi se i dobro poznato mi prokleto grizodušje i što sam drugo mogao nego otići na rijeku. Ta barem sam vremena sad imao na pretek.
Sava se vratila u normalu, a na željeznom je mostu puhao hladan vjetar. Kreše nije bilo. Nije ga bilo ni drugi dan, ni idući, pa ni u petak. Došao sam čak i u subotu, ali njega nije bilo.
U nedjelju se pojavio. Upalih očiju i blijed, izgledao je baš umorno i iscpljeno. Pozdravio je i sjeo pokraj mene.
– Oprosti, nešto mi nije bilo dobro, a nemam tvoj broj telefona. Sigurno si čekao?
– Pa da, bio sam par dana, ali tebe nema, pa nema. Rekoh, da se nije nešto dogodilo…
– Pa i je i nije. Bio sam u bolnici, na kontroli.
– A što je bilo?
– Ma ništa. Toliko smo toga rekli jedan drugome u ovo kratko vrijeme da… Znaš… – birao je riječi. – Čini mi se da se oduvijek poznamo, eto. Barem imam takav osjećaj, kao da ti mogu reći sve…
– Pa možeš, reci. Što se dogodilo? – navaljivao sam.
Uhvatio sam se za slamku, jer mi se iznenadno ukazala prilika da mu vratim za sve one osjećaje koje mi je neki dan tako iskreno pokazao. Koliko god da nisam htio, taj mi se jednostavan čovjek, ni sam ne znam kako, ipak podvukao pod kožu. Ta njegova iskrenost i jednostavnost učinile su da ponovno osjetim nešto za što sam mislio da sam već odavno izgubio.
– Imam karcinom – rekao je tako smireno kao da priča o pokvarenom zubu.
Te su me riječi ošinule kao bič. Na zatiljku, osjetio sam kako mi se kosa ježi.
– Rak?
– Da.
– Kakav?
– A kakav, zloćudan, na bubregu.
– I to je sigurno?
– Aha. Bio sam na kontroli ovih dana, zato me i nije bilo.
– A terapija?
– Nema terapije. Izvadili su mi bubreg još prošle godine, ali se čušpajz prebrzo proširio.
– Kakav čušpajz?
– Ma moj doktor iz Instituta, zajebant, on metastaze zove čušpajzom. Valjda mu je tako lakše…
– Dobro, a ta kemoterapija…
– Ponudili su mi, ali sam odbio. Previše toga čušpajza ima, veli i mala je vjerojatnost… A i ja mislim, bolje da budem na nogama nego da se povlačim po krevetima. Znaš kao je u bolnicama, i sam si bio…
– I što ćeš sada?
– Ništa, uživati do zadnjeg dana. A što bi ti da si na mom mjestu?
– Ne znam, stvarno ne znam. Ovo si me sad baš iznenadio…
Pogledao me podsmješljivo, zapravo više podrugljivo.
– Je l’ ti sada jasno što sam ti neki dan govorio? Ono, da ima i gorih stvari i da uvijek može biti lošije?
Klimnuo sam glavom. Sada mi je sve, baš sve bilo jasno. Prvi put, nakon dugo, dugo vremena osjetio sam ono poznato stezanje u grlu. Skrenuo sam pogled dolje, no rijeku kroz zamagljen pogled nisam vidio.
– Nije to ništa strašno, ali je definitivno. Sada kad i to znam, lakše mi je. Osim toga, tebi to mogu priznati, ovo naše druženje posljednjih mjesec dana puno mi znači. I ne znaš koliko…
Ustao je i pričekao da ustanem i ja.
– Idem, moram još nešto obaviti. Oprosti ako sam te opteretio s ovom mojom glupom bolešću, ali, eto… Ja ti nemam nikoga, pa sam se morao nekome izjadati. Što ćeš… Čuj, dođeš sutra?
– Naravno. Isto mjesto u isto vrijeme.
– Onda se vidimo – pružio mi je ruku. Lagana i tanka, prošarana plavim venama, još je imala onaj čvrst, muški stisak.
Te noći mučili su me čudni snovi. Budio sam se oznojen zureći u mračan prozor i bunovan ponovno tonuo u košmarni polusan. Nikako nisam mogao dočekati jutro, a kada je ono napokon osvanulo, nisam se osjećao ništa odmornije. Što sam više razmišljao o Kreši to su me više mučile zle slutnje. Prisjećao sam se sinoćnjeg razgovora na mostu, svake njegove izgovorene riječi i onda sam shvatio. Krešo se ponašao kao da je već nešto odlučio i to što mi je promaklo bila je ta čudna i opasna smirenost u njegovom glasu.
Nisam mogao dočekati popodne i kada sam se zaputio prema mostu koji je već polako obavijala večernja magla, one loše slutnje su mi se vratile.
Već izdaleka istezao sam vrat trudeći se opaziti njegovu poznatu figuru, ali njega tamo nije bilo. Ubrzanim korakom približavao sam se našem mjestu, a onda sam, na nekih pet šest metara, zastao. Krešina jakna ležala je uredno presavijena na tlu. Osjetio sam iznenadnu težinu u grudima i potrčao na drugu stranu. Pokušao sam razaznati ne bi li ga negdje dolje, u vodi ili uz obalu opazio, ali uzalud. Podigao sam jaknu i napipao nešto u džepu. Bila je to njegova osobna karta. Na slici, bio je puno mlađi, zaokruženih obraza i nasmijanih očiju. Jedino me taj njegov pogled podsjećao na onog Krešu kojeg sam ja upoznao.
Neko vrijeme beskorisno i nemoćno stajao sam buljeći u prokletu vodurinu koja je neumorno kotrljala svoje prljave virove, a onda sam krenuo na policiju.
Vijest o tome da je leš nepoznatog muškarca pronađen tek nakon tri dana, u Petruševcu, pročitao sam u novinama. Mjesec dana kasnije, baš pred selidbu, zazvonio mi je telefon.
– Gospodin Plečaš?
– Da?
– Milan Plečaš?
– Da, recite!
– Odvjetnik Filko pri aparatu. Recite, jeste li vi možda poznavali gospodina Petra Krešimira?
– Jesam.
– Vi ste rođeni 29. studenoga 1962.?
– Pa jesam! Zašto vam to treba?
– Zbog ostavinske rasprave, gospodine. Prema oporuci pokojnika sastavljenoj prije nešto više od mjesec i po dana vi ste jedini nasljednik. Znate, ostavština je poprilična…
Zanijemio sam. Nisam znao što reći.
– Halo…?
– Da, tu sam! Recite…
– Da vam kažem, što se tiče policije, sve je u redu. Smrt je i službeno proglašena suicidom, pronašli smo oproštajno pismo. Znate, njegova teška bolest…
– Znam, to znam…
– Onda je sve jasno. I molim vas, nemojte zaboraviti, ponesite osobnu kartu pokojnika. On je u oporuci izričito naveo da će biti kod vas. Znate, treba mi zbog vaše identifikacije. U Zagrebu vas Milana Plečaša ima sedam, jedva sam vas našao.
Od tada je, kao što rekoh, prošlo puno godina i mnoge stvari su se promijenile. Na bolje, naravno. Ponekad, a to je najčešće ponedjeljkom, sjetim se Kreše. Obučem onu njegovu zelenu vojničku jaknu i odem do Zelenog mosta. Sjednem na naše staro mjesto i kao u dobra stara vremena, promatram rijeku kako teče. Onako, iz čistog gušta, za moju, ali i za njegovu dušu.
Oglasi