PSIHOLOGIJA ZLA

6a00df351e888f883401b7c795a6b3970b-800wi

Piše: Darko Milošić

Ovih dana mogli smo u novinama pročitati izjavu norveške policijske službenice Janne Kristiansen u kojoj kaže da ne misli da je masovni ubojica A. Breivik duševno bolestan: “…u slučaju ovog čovjeka rekla bih da se radi o potpuno zloj osobi”.

Ono što mi je ovdje zanimljivo jest supostavljanje dviju inače suprotstavljenih kategorija, naime, psihijatrijske (medicinske, znanstvene) dijagnoze s jedne strane i pojma zla koji pripada religijsko-teološkom (i/ili mitološkom) diskursu. Naime, Breivik je, koliko smo mogli vidjeti, zapanjujuće “normalan”, glatko je funkcionirao u društvu, nije imao problema sa zakonom, svi koji su ga poznavali nisu mogli izdvojiti ništa što bi ukazivalo na kakav psihički poremećaj i tako dalje. Norveški psihijatri kažu da će se teško izvući na neuračunljivost. Na testovima osobnosti po svoj će se prilici pokazati da nije ništa luđi od mene ili vas. A opet…a opet, tko bi normalan poubijao nekoliko desetaka tinejdžera?

Prije no što se vratim na Breivika, slučaj iz Sjedinjenih Država. Roditelji imaju dva sina tinejdžerske dobi. Stariji (16) jednog ljeta puškom izvrši samoubojstvo. Mlađi (15) postaje potišten, popušta u školi i negdje poslije Nove godine ukrade automobil kojim uzrokuje prometnu nesreću. Policija ga šalje školskom psihijatru koji ga upućuje na promatranje u bolnicu. Na psihijatrijskom promatranju u bolnici liječnik neuspješno pokušava saznati nešto o njegovim motivima. Ispituje ga o odnosu s bratom, roditeljima… Dječak ili šuti ili odgovara da je ‘sve u redu’. Psihijatar više ne zna što bi pa ga naposljetku pita što je dobio za Božić. “Oružje”, odgovara dječak. “Koju vrstu oružja?” “Dvadeset dvojku.” “Pištolj.” “Ne, pušku.” “Razumio sam da se tvoj brat ubio puškom kalibra dvadeset i dva.” “Da.” “Je li to bilo ono što si tražio za Božić?” “Ne.” “Što si poželio dobiti?” “Teniski reket.” “Ali umjesto toga si dobio pušku.” “Da.” “Kako si se osjećao kad si dobio isti tip puške koju je imao tvoj brat?” “Nije to bio isti tip puške.” “Žao mi je. Pomislio sam da je to bila ista vrsta puške.” “Nije to bila ista vrsta puške. Bila je to ta puška.” “Ta puška?” “Da.” “Misliš, puška tvog brata?” “Da.” “Hoćeš reći, roditelji su ti dali za Božić bratovu pušku, onu s kojom se ubio?” “Da.” “Kako si se osjećao dobivši bratovu pušku za Božić?” “Ne znam.”

Nakon što vam se digne kosa na glavi, postavit ćete si pitanje o kakvim je to roditeljima riječ. Sigurno su to nekakvi nadaleko omraženi ljudi, monstrumi koje se prepoznaje izdaleka i koje svi izbjegavaju. Ali, avaj, ne! Nipošto! To su marljivi ljudi, ljudi koji redovito plaćaju svoje račune, nedjeljom idu u crkvu, i nikada nisu imali problema sa zakonom, tihi, radišni, uredni, solidni… jednom riječju, ljudi na svom mjestu. Na pitanje zašto su sinu poklonili oružje kojim se ubio njegov brat, otac odgovara: “Zašto? Zašto ne? To je dobar poklon za dječaka njegovih godina”. Na pitanje zašto su mu poklonili baš tu pušku, odgovor je glasio: “Nismo si mogli priuštiti da mu kupimo novu pušku… Dali smo mu najbolji poklon koji smo mogli. Znate, novac ne raste na drveću”. Posvemašnje nerazumijevanje. Jesu li ludi? Ne, barem ne na način na koji to obično zamišljamo. Ljudi poput njih savršeno funkcioniraju u sistemu. Ima ih u svim slojevima društva. Žive u vašoj ulici. Mogu čak biti veoma uspješni u svojoj karijeri. Ipak, njihovi najbliži obično duboko trpe, do te mjere da si oduzimaju život.

Ili, kao što smo vidjeli u Breivikovom slučaju, oni, kad to odluče, oduzimaju život drugima.

Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje, standardni psihijatrijski priručnik, u svakom novom izdanju bogatiji je za neki novi oblik psihičke devijacije. Ne znam je li u nj već uvršten i Facebook Addiction Disorder (FAD), poremećaj ovisnosti o Facebooku, ali koliko znam, u njemu ne možete naći dijagnozu koja bi uključivala pojam zla. I što sad? Breivik, poput spomenutih roditelja, djeluje “normalno”, tj. da nije ostvario svoj plan, vjerojatno nitko nikad ne bi pomislio da je taj pristali Nordijac sposoban za takvo što. Možda bi se i oženio, dobio djecu i odgojio ih da budu ksenofobična. U nekim sredinama to je čak mjerilo normalnosti. Ne bi me začudilo da četi psihijatara koja će ga “promatrati” ostane zagonetka. I što sad, ponavljam. Ako nema dijagnozu koja drži vodu (premda, nešto će mu već prišiti, recimo, “narcistički poremećaj osobnosti”, kao da to nije problem cijelog čovječanstva), ostaje zaključak policijske službenice: on je “potpuno zla osoba”.

E sad, budući da psihijatrijski, medicinski, znanstveni model (premda sâm, u slučajevima poput navedenih, nema zadovoljavajuće odgovore) ne prihvaća “zlo” kao dijagnozu, pa reći za nekog da je zao ne znači ništa, preostaje nam stvar razmotriti iz drugog referentnog okvira, onog religijskog. Evo što, među ostalim, o zlu kaže Suvremena katolička enciklopedija (Marjan tisak, 2005.): “Za kršćane ‘zlo’ može biti veoma jednostavan pojam za definiranje, ali veoma težak za razumijevanje. Zlo se može definirati kao bilo koja akcija, tendencija, stanje stvari ili ustanova koja se suprotstavlja Božjoj volji… Vrlo je teško shvatiti zlo, osobito zbog toga što su ljudska bića sklona razmišljati da su svi naši putovi dobri, čak Božji putovi, pa su prema tome oni koji nam se suprotstavljaju zli. Takva sklonost je samoobmana, neuspjeh da vidimo zlo u sebi samima, a dobro u drugima, i možda najvidljiviji dokaz istočnog grijeha… Teolozi pišu teodiceje kako bi…objasnili kako Bog može dopuštati zlo u svijetu. Neki kažu da je zlo ustvari dobro… Neki kažu da Bog ne želi zlo, ali ga tolerira iz nekog dobrog razloga (koji nama može biti nepoznat). Neki kažu da su Božja moć, dobrota ili znanje ograničeni tako da je zlo neizbježno. Ipak, kad se takve teorije suoče sa stvarnim zlim djelima, pokazuje se šupljina takvih objašnjenja. Filozofi apologetski pokazuju da zlo možda nastaje zbog zloupotrebe slobode… Tako je moguće da postoji rješenje problema zla izvan navedenih triju opcija… Zlo se ne može objasniti, jedino prevladati”. I tako dalje.

Da vidimo (pustimo načas pitanje ima li Boga ili nema) može li se Breivikovo zlo-djelo uklopiti u ovaj model. Suprotstavlja li se njegova akcija Božjoj volji? Pa, ukoliko pod “Božjom voljom” podrazumijevamo sve ono najbolje i najidealnije što (ne) možemo (ni) zamisliti, suprotstavlja se: prekinuo je živote desetaka ljudi, a još više ih je emocionalno i psihološki razorio. Sljedeća konstatacija je vrlo zanimljiva (i sâm sam nedavno pisao o projiciranju): Breivik po svemu sudeći svoje djelo smatra dobrim, čak bogougodnim; za nj su zli upravo oni petokolonaši koji su se okupili na Utoyi. Breivik, sudeći po njegovim izjavama, zlo ne vidi u sebi: on je na strani dobra, on je samozvani kršćanski vitez. Prema Katoličkoj enciklopediji, to je “možda najvidljiviji dokaz istočnog grijeha”. Znam da se neki naježe pri spominjanju “istočnog grijeha”, ali, ukoliko ga poimamo kao mitološki, religijski pokušaj da se kaže da s ljudskim bićima nešto duboko nije u redu (kao što i nije), može proći. (Podsjećam, ovdje je riječ o različitim modelima stvarnosti, o dvama referentnim okvirima. Stvarnost nas nadilazi, zlo je, kako se to kaže, misterij, a prisutno je… Valja nam barem pokušati nekako si objasniti kako se moglo dogoditi to što se dogodilo. Stoga, umjesto ljutitog odmahivanja rukom na spominjanje istočnog grijeha (ateisti) ili psihijatrijskog priručnika (dio vjernika), razmotrimo u miru što tko ima za reći; nitko nema monopol na Konačnu Stvarnost i Istinu.) Dakle, s Breivikom sigurno nešto nije bilo u redu, a ono po čemu je ovaj slučaj izdvojen jest to što se ne uklapa u uobičajene predodžbe o ubojicama. Kako ga objasniti? Je li to uopće moguće? Treba li uopće pokušavati? Čemu? Pa, kao i inače, iz ljudske potrebe da si razjasnimo gdje smo i što nam je činiti. Može li se, primjerice, Breivikov zlo-čin objasniti kao čin pojedinca koji je tjelesno i duševno zdrav, ali je teško bolestan na nekoj drugoj razini, u nekoj drugoj dimenziji svog bića? Suvremena (medicinska) znanost ne prihvaća postojanje “duha”, dok sve vjerske tradicije postojanje metafizičke razine podrazumijevaju. Možda je – napisat ću sad nešto prijeporno – vrijeme da se, učeći na sukobima i pogreškama iz prošlosti, počne događati neki interdisciplinarni pristup, da se razmijene iskustva, spoznaje, znanja iz različitih sfera (znanstvene, mitološke, religijske).

Slučaj roditelja koji su sinu poklonili pušku kojom se ubio njegov stariji brat opisan je u knjizi Ljudi laži – nada u iscjeljenje zla u ljudima (V.B.Z., 1999.). Autor knjige, američki psihijatar Morgan Scott Peck, (i u nas) poznat po svojoj uspješnici The Road Less Travelled, Put kojim se rjeđe ide (Marjan tisak, 2003.), upravo je na tragu gore opisanog interdisciplinarnog pristupa. Teza autora je da se zlo, laž i narcisoidnost na tajanstveni način isprepliću, držeći čovjeka u zarobljeništvu i sakateći ga u njegovoj ljudskosti. Peck se zalaže za svestrani, znanstveni pristup problemu zla, proglašavajući ga oblikom psihičkog poremećaja veoma specifične vrste, koji bi se, stoga, morao uvesti kao predmet proučavanja na medicinske fakultete. Zahtjev zvuči radikalno, ali Peck je od one vrste ljudi koja – argumentirano – nastoji mijenjati ustaljene paradigme. Tako, u dijelu knjige u kojem postavlja temelje budućoj psihologiji zla, govori o izvjesnim pokazateljima koji upućuju na upletenost u zlo, kao što su npr. “trajno destruktivno ponašanje, sklonost žrtvovanju drugih…; prekomjerna, iako obično prikrivena, netolerancija na kritiku…; izrazita briga o javnom i osobnom ugledu, udružena… s umišljenošću i nijekanjem osjećaja mržnje i osvetničkih motiva” itd. (Moguće da bi se Breivika moglo objasniti u tim kategorijama.) Autor je, dakle, učinio taj korak: pokušava, metodički i strogo racionalno, uklopiti religijski/mitološki koncept zla u znanstveni medicinski model. Pročitate li spomenutu knjigu (a po meni je jedna od onih koje se ne smiju propustiti), složit ćete se da je prilično uvjerljiv ili u najmanju ruku pošten: ne navija ni za jednu stranu, nego traži lijek.

U posljednjem poglavlju autor govori o opasnostima koje razvoj psihologije zla nosi sa sobom (opasnost prikrivanja moralnog suda znanstvenim autoritetom, opasnost zloupotrebe znanosti, opasnost za znanstvenike i terapeute…). Potom nudi metodologiju pristupa zlu – a ona mora biti utemeljena na – i opet jedan neznanstveni, a tako stvaran fenomen – ljubavi. “U borbi između dobra i zla život dobiva svoje značenje – kao i u nadi da dobrota može pobijediti. Ta nada naš je odgovor: dobrota može pobijediti. Zlo može biti poraženo dobrotom. Kad to prevedemo, shvaćamo ono što smo uvijek nejasno znali: zlo može biti pobijeđeno jedino ljubavlju.”

Tjelesnu obogaljenost lako nam je uočiti. Gledano iz te perspektive, ona je relativno rijetka pojava. No, kada bismo imali sposobnost izravnog uočavanja emocionalne, duševne ili duhovne obogaljenosti, vidjeli bismo da živimo u svijetu gdje je ona prije pravilo nego izuzetak. Rijetki su oni među nama, ako takvih uopće ima, koji na neki način nisu ‘načeti’. To pred nas stavlja potrebu za razvijanjem suosjećanja, jer smo svi, dragi moji, na istom brodu.

Oglasi