Konjska glava Hrvoja Hribara

1-a-kg

Piše: Slađana Bukovac

Mrzim te situacije, kad valja leći u nekakav provizorni rov, i pokriti glavu i uši, kako bi se obranila izvjesna kolektivna ideja. U tom mi je smislu bila odbojna i obrana Hrvoja Hribara. Čovjek u jednom trenutku postane sinonim za instituciju, za opće ideale. Pa ga svi skupa složno, i kolektivno branimo. Nisam, srećom, nikakav stranački pripadnik. Ništa me ne obavezuje da o nekom, ili nečem, mislim dobro ili loše. Mogu jednostavno, pa makar i glupo, misliti, van uhodanih kategorija. U tom mi je smislu odbojno izgovarati “Rekla sam vam”, jer ne polažem osobito pravo na poziciju nekakvog mudraca opće prakse.

Drama Hrvoja Hribara krenula je s filmom “15 minuta – Masakr u Dvoru”. Vrlo korektnog projekta, kojeg se na izrazito odbojan način odrekao. Tu je zapravo sve bilo riješeno, kad je krenuo šokirano iznalaziti razloge zbog čega ga je iznevjerio nepretenciozan film o devet automatskim oružjem ubijenih psihijatrijskih bolesnika, od kojih je polovica bila jedva pokretna; na štakama, ili u kolicima. Kako bi do kraja demonstrirao vlastitu superiornost prema mentalno načetima, svom se snagom okomio na Ivonu Juku. Jer da je u Irskoj neku kolegicu napala fizički, navodno upravo žrtvinim očalima.

Čovjek koji se ulaguje PTSP-u, pa čak i navodnom, i svim njegovim manifestacijama, i od svoje funkcije odustaje iz straha kako će pronaći “konjsku glavu” u krevetu, u današnjem društvu primjećuje samo jedan oblik ludila, onog koje ga može napasti očalima. U neviđenom strahu od očala, i to ženskih, on previđa mogućnost da su raniji psihijatrijski bolesnici koji su ga pozivali na red naoružani vatrenim oružjem, i da imaju tvrdo političko zaleđe. Rukovodi se tim specijalnim pragmatizmom, u kojem mu je jednako neuspješno prethodio Milanović, udvorno sluša o tome kako su ti nesretni leševi, devet leševa, beskrajna uvreda za hrvatsku državu, i energično se od navedenih leševa, i navedenog filma, brani. Jer čovjek može birati svoje neprijatelje; Hribar si je odabrao Ivonu Juku, talentiranu i u suštini bezopasnu. Ženu koja će ga možda napasti očalama, umjesto muškaraca koji raspolažu vatrenim oružjem, ili “konjskim glavama”. Do kraja je igrao na sigurno, pa čak i po cijenu generalnog neukusa.

Meni je takva vrsta kukavičluka, kad poštediš vojnike, zanemariš ubijene, a okomiš se na žene, izrazito odbojna, i ne libim se to objaviti. Premda mi je jasno da o cijeloj stvari vladaju različita, krajnje neujednačena mišljenja.

Oglasi