OD REFORME DO UNIFORME

Fotografija: Boris Štajduhar

Fotografija: Boris Štajduhar

Piše: Edit Glvurtić

Ima u Gruntovčanima jedna zgodna epizoda u kojoj Franc Ožbolt, iliti tetec Cinober želi u staroj školi otvoriti birtiju, ali iz pozadine, na tuđe ime; on će ubirati profit, ali da nitko ne zna da su u cijeloj stvari njegovi prsti. I kako to takvi lisci običavaju, pokrenule su se neke druge teme oko kojih su se svi u selu žestoko posvađali, dok je tetec lukavo iz pozadine čekao svoj trenutak.

Čini mi se da se slična stvar trenutno događa sa školskim uniformama koje su već danima tema broj jedan. Ne znam ima li hlebinaca koji vjeruju da će uniforme smanjiti razlike između djece, meni osobno, to je živa sprdačina. Ali, uvedu li se kao obaveza, mislim kakav će to lijepi milijunski gešeftić biti nečijem tetecu, zetu, bratu, kumu, barbi ili strikanu. Onako kako to kod nas već ide. Najavljuju doduše da će posao dobiti URIHO (Ustanova za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom), ali mislim da nitko tko živi u Hrvatskoj ne vjeruje u tu količinu altruizma. I neće to biti neka obična obleka, propisane dvije boje, ne, dizajneri već predlažu idejna rješenja koja će morati šivati profesinalci. Kad uzmeš u obzir broj djece, pa da svakom trebaju barem četiri uniforme svake godine, dvije ljetne i dvije zimske… vrti mi se u glavi kakav će to dobar gešeftić biti.

Mislim na vlastito školovanje, generacija sam koja je imala obavezu nositi školsku kutu. Važno je bilo da bude plava, a za sve ostalo svatko se snalazio sam. Meni je moju šivala mama, kao i mnogoj drugoj djeci njihove mame. I svi smo bili slični malim alatničarima, onako u tim smiješnim, plavim (radničkim) kutama, ali se ne sjećam da se ikada o tome razgovaralo, da je itko ikada potrošio jednu jedinu rečenicu na to. Slušam danas na radiju što govore djeca, pa su mišljenja, a kako drugačije, nego podijeljena. Oni koji su „za“ misle da je to fora, što je odličan razlog. A oni koji se protive kao glavni argument navode gubitak individualnost, bude li uniforma obavezna.Da je netko mojoj generaciji to spomenuo mislim da bismo blijedo gledali jer nitko ne bi skužio što to znači „individualnost u odijevanju“. Nama je najvažnije bilo ne dobiti keca, a
individualnost se razvijala znanjem ili talentom za nešto, to je bio način na koji si se mogao izdvojiti. O, divnog li vremena u kom je sve bilo tako prirodno, normalno i jednostavno. Zdravo. Škola je bila škola u kojoj se učilo i respektiralo nastavnike.

Kako god, reforma se sve manje spominje, a prepirka oko uniformi govori da nije više važna ni forma, ni sadržaj, nego čista bezvezarija. Besmisao i jad naše hrvatske svakodnevice, roditeljima novi trošak a tetecima iz pozadine posao života. U trenutku kad iz zemlje bježi sve što je stručno i školovano, dajte nam uniforme! Bilo kakve. I ostanimo pri starim školskim programima, neka se oblikuju bezidejni i poslušni, takvi kojima će se lako upravljati. Što će nam oni koji misle svojom glavom, takvi su opasni.
Djeco draga, znanje i razmišljanje najljepši su putevi prema individualnosti, a ne ono što ćete obući. Iako mislim da je za takve poruke prekasno. Pa kad već nema reformi, neka bar bude uniformi. U bilo kom obliku. Mi baš tako volimo.

Oglasi