Čokolatka i orao

1-a-orao

Piše: Blažo Davidović

Orao je morao završiti posao i odradi još jedan ranojutarnji krug od Crnog vrha do Lepenice, pa sleti na stoljetni hrast, sa kojeg je prkosno zurio u, pomislio sam, Desankin vijenac u Šumaricama. Čokolatka je lajala od Ulice Save Kovačevića do Petrovačke magistrale. Čas na mačke, čas na pse. Prasice debela, lajava kučko!

Psovao sam u sebi, a glasno obećam Peđi da ću mu kupiti novi umjetni kuk. Rosvaj, titanijum, ovo, ono, samo da se više ne gega ko pingvin.
– Nemaš zube, žena ti doktorica, bruka i sramota.
– Aj Peđa ne seri, leba ti.
– Čokolatka laje više nego prije, a mislili su da će lajati manje kad joj skinu pičku.
– Peđaaaa? Diplomirao si mašinstvo, živio u Beogradu, Torontu, Ljubljani? Pa kako tako, majku mu, kako si vulgaran. Gadljivo.
Peđa okine fetu sira i ponudi mi.
– Žderi nesrećo, đaole maniti, mekan je, zubi ti ne trebaju. Ljubavna torba za hitne intervencije ne pomaže?
– Ne, da znaš. Dođe, ode kad joj se svidi.
– Uvedi reda. Pokaži joj zube.
– Znaš da nemam zube, kako ti greota nije? Tako me vrijeđati…
– Potenciram koliko te voli. Zamisli, ti bez zuba, ona zategnuta doktorica, kuha cijelu noć, podnosi tvoje gluposti. Moraš joj se odužiti.
– Hoću. Mislim da hoće ići na neku treću bandu. Možda Tajvan, ili Tajland, hm… Ne mogu se sjetiti. Ili je rekla Japan, jebatgasad, tako nešto, u tom smjeru.

Čokolatka poliže sir i ostavi, a Peđa je nogom okrene na leđa, pa je pritiska.
– Prasice debela, kučko lajava! – pogladim je iza uha i nekako teško, kao da mi je zadnji dah, kao da pred smrt sumiram sve prohujalo i neostvareno, pogledam u blisku daljinu. Orao je morao završiti posao i on odradi još jedan krug, od Crnog vrha do Lepenice, pa smiri krila stojeći na stoljetnom hrastu. Gledao je pomno.

Pravo u Desankin vijenac u Šumaricama, bio sam siguran.

 

Oglasi