SMRT SEDAMDESETOGODIŠNJAKA

1653371_655946184465894_321227465_n

Piše: Žarko Jovanovski

Taman sam na šanku htio otpiti još jedan gutljaj pive kad zazvoni telefon. Zove ona i pita kada ću joj doći. Evo, još samo da dovršim ovu pivu pa ti neću više nikada u životu doći. I zaključim razgovor.

Pijani konobar ispred mene je lelujao. Danas mu ne ide kako treba. Fulao je poslužiti naručena pića u svakoj jebenoj narudžbi. Gost traži tri pive, a konobar mu da tri mineralne. Neka žena narući travaricu i čašu crnog vina, a konobar joj da sok od jabuke i pivo. Nije nijednom pogodio. I uzalud sve žalbe gostiju. Konobar je još prijeteći ljude slao u kurac ili neka idu u dućan ako im se ovdje ne sviđa usluga.

Ponovo je zazvonio telefon. Ona opet pita kada ću doći. Pozovem konobara i dam mu mobitel u ruke. Čim je dohvatio aparat on joj istog trena obeća da smjesta dolazi. Skinuo je pregaču i uputio se krvudavim korakom prema vratima. Na svom putu divljački je gurnuo nekoliko gostiju. Ovi krenuše za njim van vidno bijesni. Bolni jauci čuli su se s ceste. Puko konobar skroz na skroz.

Pored mene se istovremeno na šanku stiskalo nekoliko nestrpljivih gostiju. Išli su mi na kurac. Lupali me laktovima i štipali prstima. Oni bi nešto naručili. Žedni su. Traže glasno i jasno pravo koje im po djelatnosti mjesta na kojem su se našli pripada. Nestrpljivi su za popizditi. Zvijeri u ljudskom obliku. Prenervozni psuju mater konobaru koji nije na svom radnom mjestu. Nemaju pojma da ovaj vani ispred birtije leži na asfaltu u lokvi svoje vlastite krvi. Dok se odigravala drama s konobarom, oni su bezbrižno razgovarali sa svojim drugovima i drugaricama. Ma jebem vam mater svima!

Ustanem, odem iza šanka, stavim na sebe pregaču. Ja sam sada konobar! Konačno sam netko i nešto u životu! Ja sam sada vlast! Što tko treba, pičke? Mali debeli crvenokosi traži 4 pive. Njega sam lako riješio. Donesem mu pet mineralnih. Drugi tip, visok preko dva metra, grmalj koji po cijeli dan nosi utege u ušima hoće dva konjaka, zeleni čaj i tri pive. Zaokružujem narudžbu na sedam pivi. Nervoza je velika pa me grmalj nabija šakom u glavu. Dok letim zrakom u malu prostoriju iza šanka, prolazi mi život pred očima. Stropoštam se iza sanduka s pivama. Boli me, sve me jebeno boli, no zadnjim snagama uzimam jednu pivu iz gajbe, otvaram zubima i otpijam. Paše mi piva u pičku materinu. Onda zazvoni mobitel. Ona pita kada ću doći. Dolazim zlato, čim sredim jednu pičku ovdje.

Ustajem i nasrćem na dvometraša. Flaša mu sasvim estetski lijepo pukne nasred zubiju. Onda nastaje opći kaos. Cijela birtija započinje tuču. Ne znaš tko koga više mrzi i udara. Uzmem neku pivu, bilo koju sa šanka i otpijem do dna. Od onog udarca u glavu sve mi se više muti pred očima. Usred gungule na vrata ulazi krvavi konobar, onaj pravi. Vratio se. Sve stane, apsolutno sve stane u trenutku. Ljudi se povlače na svoja mjesta. Red je ponovo uveden. Hijerarhija je ponovno uspostavljena. Predajem pravom konobaru pregaču. Vraćam se na svoje mjesto s druge strane šanka.

Mobitel mi zvoni. Stavljam ga na uho. Dok slušam nju kako pita kada ću doći gledam kako krvavi konobar ispunjava narudžbu. Tip naručuje pet piva, a ovaj stavlja pred njega dva konjaka i četiri Cole. Razmišljam, ima li ikakve logike u konobarovim postupcima. To je sada najvažnije pitanje.

Tren poslije na operacijskom stolu bolnice u Vinogradskoj usljed posljedica infarkta umire jedan sedamdesetogodišnjak.

Imao je troje dobro odgojene djece iz dva braka. Nikada nije popio ni jednu jedinu pivu, a napio se samo jednom u životu od vina i sreće kada je saznao da je kamion pregazio njegovu prvu ženu. Moju ženu nije nikada pregazio nijedan kamion (i zato pijem). Ništa nas ne spaja, nemamo ničeg zajedničkog, osim jednog – bit ćemo pokopani na istom groblju, grob do groba.

Oglasi