Karamarko s happy endom

11169984_996067920412849_6499922286664884424_n

Za razliku od Karamarka, Plenković ne nosi U na čelu, već u načelu

Piše: Viktor Ivančić (Peščanik)

„Zamisli da je Tomislav Karamarko, prethodni i neslavno pali hrvatski premijer, sve one fašistoidne projekte što ih je bučno najavio i započeo, zaista uspio i ostvariti. Što misliš, na što bi Hrvatska tada sličila?“

To je građanka upitala prijateljicu dok su pile čaj od mente za redovitoga nedjeljnog druženja u kavani. Prijateljica je tek znatiželjno škljocnula kapcima, znajući da građanka ima pripremljeni odgovor, te joj je potrebna jedino kraća dramska pauza da bi ovaj ispao efektniji.

„Sličila bi na Hrvatsku kojom rukovodi Andrej Plenković!“ slavodobitno je poentirala građanka.

„Zanimljivo zapažanje“, cerekala se prijateljica, „budući da Plenković ne slovi samo kao Karamarkov nasljednik, već i kao njegov antipod“.

„Prema tajnome, šifriranom jeziku HDZ-a, antipod je lice koje učinkovito realizira zamisli osobe kojoj nominalno oponira“, pojasnila je građanka. „Nema drugog objašnjenja. Zbog toga HDZ svako malo liferuje nekog reformatora koji pravi snažan zaokret od politike svoga prethodnika tako što je provodi efikasnije od njega samog.“

„Interesantno“, zamislila se prijateljica. „Bi li se onda moglo reći da je Plenković Karamarka rušio zato da bi ga konkretizirao?“

„Može i tako“, složila se građanka. „Tajna trajnoga uspjeha hrvatskog nacionalizma leži u njegovu mimikrijskom kapacitetu. Desi li se da proustaški bukači naiđu na širi društveni otpor, stranka šalje u igru skockanu konzervativnu garnituru u odijelima od boljeg štofa, obilježenu snažno-praznom diplomatskom frazom, bez pjene i uskličnika u retorici, da bi ova – provizorno se distancirajući od predšasnika – dovršila posao na kojemu su bukači zapeli.“

„Komunisti su to zvali revolucijom koja teče“, primijetila je prijateljica. „Plenković mu tu onda dođe nešto kao Karamarko s happy endom?“

„Otprilike“, rekla je građanka. „Obrati pažnju, molim te, na te impresivne rezultate. U svega par mjeseci Plenkovićeva vlada uspjela je dugoročno skinuti s budžeta doslovno sve sumnjive nevladine organizacije i neprofitne medije. Pa je onda provela dosad rijetko viđenu političku instrumentalizaciju Hrvatske radio-televizije, koja je, pod etiketom javnoga servisa, pretvorena u ratoborni bastion klerikalne desnice. Pa je uz zvuke truba obavljena ritualna dekapitacija Hrvoja Hribara, ravnatelja Hrvatskog audio-vizualnog centra, najuspješnijega ovdašnjeg kulturnog pogona, o čemu su Karamarko i Hasanbegović samo maštali i javno prosipali žuč. Pa je ustaška parola ‘Za dom spremi’ našla svoje trajno mjesto usred Jasenovca, da tamo čeka ‘sistemsko rješenje’ i stručni sud o ‘štetnosti svih totalitarizama’. Pa je u jednom zagrebačkom klubu organiziran teroristički napad na lezbijke i pedere. Pa je najavljeno obavezno služenje vojnoga roka. Pa su diplomatski odnosi sa Srbijom praktički obustavljeni, dok javni prostor kipti od sirovoga šovinizma. Pa su naposljetku napadnute i Novosti, tjednik Srpskog narodnog vijeća, s optužbom da one ‘šire mržnju prema većinskome hrvatskom narodu’, te valja hitno obustaviti njihovo financiranje…“

„S tim da napad na Novosti predvodi udruga ‘U ime obitelji’ Željke Markić“, ubacila se prijateljica, „koja, doduše, funkcionira kao građanska gerila vladajuće stranke i vrha Katoličke crkve“.

„Strategija je stalno ista, mila“, osmijehnula se građanka. „Najprije juriša filoustaška avangarda, a potom nastupa vlast sa ‘sistemskim rješenjem’, lišenim kletvi i povišenih strasti, ali takvim da uvijek zadovolji jurišnike. Nakon što su Novosti optužene za ‘vrijeđanje većinskoga naroda’, realno je očekivati da se tamo ukaže financijska inspekcija, koja će potom utvrditi povrede poslovanja ili štogod slično, e da bi to poslužilo kao razlog za obustavu financiranja.“

„Točno“, složila se prijateljica. „Tako su i Hrvoja Hribara najprije obradili desni mediji i udruženja ratnih veterana, optužujući ga kao jugokomunista koji servisira izradu protuhrvatskih filmova, da bi onda izronio komično fabricirani izvještaj Državne revizije kojim su ustanovljene ‘financijske malverzacije’, te je ravnatelj zbog toga morao odstupiti, a HAVC će ubuduće podupirati isključivo zdravu domoljubnu kinematografiju. Želiš li koga ideološki odstrijeliti, najbolje je da ga proglasiš kriminalcem.“

„Ili kao što su samoinicijativne ustaše u Jasenovcu postavile onu klesanu psovku“, dodala je građanka, „da bi je Vlada, koja takav postupak službeno ne pozdravlja, staloženo odbila ukloniti prije nego se ‘pronađe sistemsko rješenje’, jerbo će se ‘sistemsko rješenje’, dakako, tražiti godinama, tako da će, radi reda, poštivanja političkoga protokola i opće trezvenosti, fašistički poklič vječno bdjeti na mrtvoj straži u neposrednoj blizini bivšega konclogora“.

„Ili kao što je Vlada kurtoazno osudila napad suzavcem na lezbijke i pedere“, rekla je prijateljica, „a samo koji dan ranije u svoje je redove primila Ladislava Ilčića, jednog od fanatičnijih krilnika falange gospođe Markić, koji je u bezbroj navrata širio omrazu i huškao javnost na homoseksualce i pripadnike nacionalnih i vjerskih manjina, s tim da su ga zbrinuli – da stvar bude ciničnija – na mjestu savjetnika za ljudska prava! U pravu si, mila, Plenković je figura koja jaše na uspjehu dezodoriranog fašizma, Karamarko s happy endom.“

„Karamarko toliko ustašluka ne bi ostvario za četiri mandata, a kamoli za nekoliko mjeseci“, ustvrdila je građanka. „Andrej Plenković je upravo svojom ‘staloženošću’ i svojom ‘umjerenošću’ uspio vrlo brzo pacificirati prve valove građanskoga otpora Karamarkovoj fašizaciji hrvatskoga društva, a zatim – u ambijentu sveopćeg olakšanja i prateće šutnje – dovršiti započeti projekt mraka. Dakle sve ono što brbljavome paceru u liku njegova prethodnika nije polazilo za rukom. Ozbiljna je to vještina. Uopće nije jednostavno figurirati kao brana od barbara dok se čvrsto držiš barbarske političke platforme.“

„Oprostite, možete li biti malo tiše?“ odjednom se kraj stola pojavio smrknuti konobar, na zaprepaštenje građanke i njene prijateljice. „Gosti za susjednim stolovima negoduju…“

„Ako vaši gosti žele tišinu, zašto ne odu na neku livadu ili proplanak, nego sjede u kavani?“ začudila se građanka.

„Nije stvar u buci“, strijeljao je očima konobar. „Nego kažu da im je neugodno boraviti u kavani gdje postarije gospođe, a to ste vas dvije, hrvatskoga premijera dovode u vezu s fašizmom.“

„Mi?!“ konsternirala se prijateljica. „Kakve su to izmišljotine? Upravo smo pričale o Tomislavu Karamarku! A on je mrtav, pa klijentela nema razloga za brigu.“

„Gosti vele da ste govorili o Plenkoviću“, sumnjičavo se rogušio konobar.

„Bože sačuvaj!“ odrješito je rekla građanka. „Premijer nije ustašofil kao Karamarko, nego njegov antipod, jedan ozbiljan i principijelan čovjek.“

„Tako je!“ podvukla je prijateljica. „Gospodin Plenković spreman je čak i glumiti da bi princip u koji vjeruje ostao na snazi.“

„Za razliku od Karamarka“, dodala je građanka, „Plenković ne nosi U na čelu, već u načelu“.

Oglasi