Bunar značajnih podataka

15138467_1459718277375000_2594460368521874781_o

Piše: Blažo Davidović

Izvor Informacija gurne još jednu vijest godine u bunar značajnih podataka. Zajutrilo nad Zrinjevcem. Druga Strana otrese duvanski pepeo sa crvenog kaputića.
– Izgledam isto kao prije 25 godina? – začuđeno ponovi Izvor Informacija.
– To ti kažem, ali može to biti kompliment, može i uvreda.
– Starim, starim, starimo… Starenje je najava mudrosti, zvonjava tišine, znak sporog, dobrog seksa i pune, pitome ljubavi, znak nečekanja.
– Znak nečekanja… Nečekanje me ojačalo. Čekala sam da me oženiš ispod nekog stabla.
– U mom vrtu raste dud.
– Ispod neke lipe.
– A u pičku materinu, dud ili lipa, odluči se.
– Mislila sam da si intelektualac. Psuješ ko kočijaš.
– Glupa frazetina – Izvor informacija tresne ručnim satom o koljeno – Ne radi. Opet baterija… – Šta su jadni kočijaši mogli kazati konjima? Konju jedan? Prema mojim informacijama, oni uopće nisu psovali.

Druga strana odsutno pogleda na drugu stranu. Kao da čuje zvona sa crkve sv. Blaža, kao da nad nama vlada jedna velika, ogromna šarena laža, prekriva nas i hrani, pazi, mazi i miluje, tepa nam i šapuće. Pet puta zvono se oglasilo, promisli u sebi, Druga Strana. Za njega, mene, za nas, za ovaj dan i jedan, jedini poljubac.
Izvor Informacija zatvori hermetički poklopac na bunaru značajnih podataka i oni laganom šetnjom dođu do Horvaćanske ceste.
Šutjeli su i hodali.
– Ovdje ima, u ovom drvoredu, sedam stotina i devedeset pet stabala. Zamisli? A nigdje lipe! Doduše, nema ni divljeg kestena, ali lipe, ej, lipe… Ni jedne. U cijelom Zagrebu ima stotinu šezdeset i šest tisuća i stotinu i devet stabala. Čudo jedno. Svako stablo ima svoju šifru i GPS koordinate. Dvije stotine dvadeset i osam vrsta stabala… Najviše je breze. Ali, ima i onih jako rijetkih, svega po jedno stablo. Recimo,japanski javor, golublji davidovac, mongolska lipa… Taj golublji davidovac, hm… Ne znam kako izgleda. Zvuči jebeno dobro.

Druga strana se sjeti kako mora sina odvesti na trening. Izvor Informacija se uvrijedi.

– Ma hajde, izgledaš isto kao prije dvadeset i pet godina – nasmije se Druga Strana. Kad se smije, najljepša je, promisli Izvor – Možda začujem zvonjavu tišine.
Nije odgovorio, gledao je u zemlju gladnu čuda.
– Starenje je znak nečekanja, rekao si.
– Da, i?
– Ne čekaj me.

Gledao joj je u leđa dok je odlazila.
Dan se koprcao, neki sati bježali, i on se sjeti još jedne vijesti godine. Nagne se nad bunar značajnih podataka i ubaci je unutra.

– Dud ili lipa, svejedno – promrsi u sebi.

Oglasi