Jelena Osvaldić: Zločin i kazna

Fotografija: Boris Štajduhar

Fotografija: Boris Štajduhar

Došao je i taj dan kad sam morala odlučiti da li ću neplaćenu kaznu zbog prometnog prekršaja zamijeniti radom za opće dobro na slobodi ili kaznom zatvora. Ispočetka nisam imala nikakve dileme, naravno da ću radije ostati na slobodi, ali kada sam vidjela kako Sauchu lakonski odvode u zatvor i kako ionako većinu vremena ne znam što ću sa svojom slobodom, odlučila sam se na to jedinstveno iskustvo u životu, odlučila sam se za zatvor.
Svi veliki ljudi su prije ili poslije završili u zatvoru – to mi je bila glavna motivacija.
Zatvor je malo stroža vojska, začas čovjek stekne rutinu i shvati da je u okovima nekako slobodniji, um se pročisti, istina iskristalizira, nevažno više nije važno, a važno više nije nevažno. To je svojevrsni eksperiment koji reducira čovjeka na ono supstancijalno.
Zbog štednje i rezanja troškova, meni i Sauchi je dodijeljena ista psihologica. Nakon jutarnjeg čučavca i tri kruga oko zatvorskog kruga, bili smo pozvani u sobu broj 32. Saucha me cijelo jutro ispitivao imam li još vlažnih maramica za posuditi jer ga ubija prljavština i bakterije. Jagodice prstiju bilu su mu smežurane od silnog briskanja. Slagala sam mu da više nemam , a onda se počeo tresti, oblizavati, plakati, uhvatila ga je panika.
– Daj se smiri, psihologica će misliti da si lud – opomenula sam ga.
– Fakat, uz onu blamažu vezano za disleksiju i disgrafiju, samo mi to treba- mrmljao je u sebi.
– Hm, pa to ti može biti dobra obrana, jednostavno si lud – nasmijala sam se.
– Znaš kaj, pa to i nije tak loša ideja, fala.
Kad smo ušli u sobu 32, psihologica je sjedila u crvenoj čipkastoj haljini i žutim salonkama. Njeni plavi uvojci micali su se svaki put kad nam se nasmiješila, a smiješila se mnogo. Tapete u sobi su bile šarene, kao cvjetna livada, a na zidu je visio akvarel s motivom Bijele kuće i žene naslonjenu na ogradu.
– Znate li zašto ste ovdje?- upitala nas je.
– Znamo – odgovorili smo.
– Znate li da možete otići ako vam se ne sviđa?

Nas je uhvatilo tupilo od nekuženja.

– Pa ne možemo, mi smo u zatvoru- dobacila sam.
– Ne, vi niste u zatvoru, vi ste u Hrvatskoj, a iz Hrvatske, svatko tko mu se ne sviđa, može slobodno otići.
Prvo smo malo šutjeli, a onda sam rekla – Ok, ja idem!
– Ja ne idem nikud, ne možeš sam tak otić’, kaj ti je?! Ovo je namještaljka, kak ne kužiš?!!- viknuo je Saucha i još jednom gorko zaplakao.
Kad sam izlazila iz zatvora, pozdravila sam se s čuvarima na porti, a u zatvor su taman uvodili Hrvoja Hribara s lisicama na rukama. Poželjela sam se opet vratiti unutra, vidjeti što se u Havc-u zbilja dogodilo, a onda me presreo Aco Stanković na svojem brzom motoru.
– Hoćeš li gostovati u mojoj emisiji? Ipak ti imaš ekskluzivu iz Remetinca.
– Može, super.
Ne mreš pobjeć od nedjelje i iz Hrvatske, ne mreš niti kad te puste da odeš.

Oglasi