Proljeća Marka Veselice

1-a-marko-veselica

Piše: Marijan Grakalić

Marko je recitirao Vede. Ulomke himni davno napisanih za drevne bogove svijeta iz kojeg možda svi potičemo. Zrinjevac se još hrvao sa zimom i nije dao proljeću te, sada daleke 1989. godine, koja je najavljivala da će ostvariti obećanja i zakletve jednog drugog proljeća i vremena.

Možda je greška bila u tome što sam očekivao da će s pojaviti neki iščezli vođa, magijski junak za kojeg su negdje pripremljeni čarobni zapisi s predznakom koji prezire ovjekovječenje slike i imena, svega osim cilja da se spasimo i konačno postanemo svoji. Znakovi su, naprotiv, bili sasvim drugačiji. Prizemni u svome htjenju izigravanja, stvar jalova truda i nepotrebna htijenja.

Kasnije su podjele kamenovale mitove i ostavile mašti nekukih da sve protumači.

Sjedimo u njegovom domu u Ilici. Hvali se domaće vino i traži sasvim neuglađeno brzina u trku prema zaposjedanju bajke, prevratničke i tada masovne ali moćne jer može da sve svede na ništa i započne cijelu povijest. Nitko tu ne sumnja u to da nas ”možda” ta povijest neće željeti i da ćemo i dalje ostati tek jedna vrsta margine.

Kasnije su među stvarima što ih je pokrenuo bile i novine. Stamena zgrada u Tkalčićevoj s lijeve strane. Sumoran stan sa starim namještajem, samotan poput odbačenih ideja.

Nije se predavao unatoč svemu. Ponekad je svijet samo sjeta. U njemu sjedi čovjek koji je postao geslo, neka međa između stvarnosti i simbola poduhvata kojem je već na početku izgubljen smisao. A bio je drag čovjek, pričaju i prepisuju oni što ništa ne umiju da prikažu.

Zbogom Marko

Oglasi