Predrag Finci: Oni, koji su odustali

1525422_615508025163296_1961707926_n

Sreo sam mnogo osrednjih umjetnika, a i gorih, koji su se time bavili jer ništa drugo nisu htjeli, a često ni znali, pa cijeli život „uznemirivali javnost“ svojim mlakim uradcima. Ali, sretoh i nekoliko, vrlo nadarenih, koji odustadoše: u glumi su među nama, tadašnjim amaterima, najbolji bili Biserka Nikolić i Jovica Ačimović, u srednjoj školi u mom razredu najbolje je pjevao Aljo Ibrahimpašić, i budući Pjevač mu to priznavao, Majo Topolovac je napisao odličnu knjigu priča, pohvalio ga tadašnji urednik Svjetlosti Meša Selimović, savjetovao mu da nastavi, a Majo odustao… Nabrojah samo neke, a i drugi bi se sigurno ponekog sličnog mogli sjetiti. U svakoj oblasti je bio neko nadaren, čak izuzetan, koji bi odjednom nestao, napustio ono u čemu je pokazivao veliki dar i otišao u drugom pravcu. Svako je imao svoje razloge, najčešće emocionalne prirode. Balerina Anđa, bivša supruga Vlade Jablana, nikada nije uspjela savladati svoj „scenski strah“. Bilo je i onih koji nisu imali snage izdržati, jer stvaranje je volja, strpljenje, disciplina i vjera. Neki su se rano javili i i isto tako rano nestali, kao Simha Kabiljo i Goran Đapić. Drugi su birali nešto gdje su se osjećali sigurnije (kao što je Ivo Šoljan izabrao univerzitetsku karijeru i napustio ozbiljno bavljenje violinom), poneko nije imao hrabrosti ili podrške ostati u svome, bilo je i nadarenih koje su morili financijski problemi, pa potražili sigurnije uhljebljenje, ali su i neki, koji su već bili uspješni, otišli, zauvijek napustili umjetnost. Kao da su rekli nije to vrijedno truda, postoje druge, ozbiljnije stvari ili kao da su pomislili da u tome ne mogu biti najbolji, neka se time bolji bave, ili ih je naprosto nešto drugo više zanimalo, bilo im bliže srcu. Možda je tu najveće čudo bila glumica koja je briljantno odigrala Ivanu Orleanku u Dreyerovom istoimenom filmu i odmah nakon toga napustila glumu. Ili Chomsky, koji je ostavio svoja ingeniozna lingvistička istraživanja zauvijek nedovršenim i postao neka vrsta slobodnog političkog mislioca. Doduše, možda su spomenuti mislili da više u toj oblasti ne mogu učiniti od onoga što su učinili. Rimbaut je najpoznatiji primjer te vrste: ostvario je ono što je mogao, došao do svog stvaralačkog kraja i izvršio „stvaralačko samoubojstvo“, što je jedini način piscu da prestane pisati. Od onih koje sam poznavao takvi su vjerojatno bili Ranko Sladojević (u poeziji) i Boro Aleksić (u grafici). Ali, možda su svi oni koji su napustili umjetnost, za koju su neosporno imali dara i to već svojim djelom potvrdili, osjetili nešto dublje, neku uzaludnost u bavljenju umjetnošću ili, još gore, ugledali neki tamni horizont, iza kojeg ni naša umjetnost, ni sve što je kultura kojoj pripadamo više neće imati ni značaja ni smisla. Sada prelazim u turobna raspoloženje, a petak je. Bolje da otvorim bocu vina i pređem na drugu temu.

Oglasi